Prizor jučerašnjeg nepreglednog reda za ulaznice, kao i srušeni web serveri središnje nacionalne kazališne kuće, jučer su odavali dojam da je u zagrebački HNK došla neka međunarodna pop-zvijezda, hollywoodski glumac ili možda vjerska relikvija.
Poznavateljima kazališnih prilika bilo je, međutim, sasvim jasno da je riječ o tradicionalnoj opsadi građana koji se bore za svoje mjesto na “Orašaru”, baletu koji u HNK privlači i one kojima kazalište, a pogotovo baletna umjetnost, nije prvi izbor za obiteljski provod.
Fenomen “Orašara”, međutim, ne poznaje socijalne, nacionalne ni druge granice: iako se njegova praizvedba 1892. godine smatrala fijaskom, balet Petra Iljiča Čajkovskog ubrzo je postao jedan od najpopularnijih, a od sredine prošlog stoljeća i najizvođenijih baleta na svijetu. Namijenjen podjednako djeci i odraslima, uglavnom se izvodi u predblagdansko vrijeme, kada je publika sklonija darivanju i prepuštanju tradicijskim užicima, a raskošni, bajkoviti svijet “Orašara” (iako su u međuvremenu nastale i mnoge subverzivne, moderne produkcije) savršeno se uklapa u stereotipno viđenje božićne čarolije za sve uzraste.
Jagmi za mjesta u dvorani pridonosi i činjenica da je odlazak na “Orašara” postao vrsta građanskog statusnog simbola, pa se ulaznice za tu predstavu nerijetko dijele i kao božićni poslovni pokloni, dodatno privlačeći novu publiku u kazališne dvorane diljem svijeta, uključujući i onu zagrebačku.
Jučerašnji prizori reda pred HNK, baš kao i redovi koji su, primjerice, 1948. godine nastajali zbog ulaznica za “Malu Floramy”, pokazuju da kultura u našoj zemlji i danas ima moć okupljanja, a ne samo razjedinjavanja i podjela na desne i lijeve, ustaše i partizane, domoljube i “mrzitelje svega hrvatskoga”. Na intendantima je naših nacionalnih kuća da prosvjetiteljsku ulogu svojih kazališta guraju tijekom cijele godine, jer publika koja će zbog “Orašara” možda prvi put ući u HNK, kao i ona koja mu je vjerna već desetljećima, sutra bi jednako strpljivo mogla čekati ulaz na predstave suvremenih domaćih i stranih autora. Povremeni iskoraci prema popularnijem repertoaru na tragu novog zagrebačkog hita “Tko pjeva zlo ne misli” u kombinaciji s modernijim, izazovnijim naslovima poput najavljene opere “Kein Licht” ili premijere kolektiva BADco. Dobar su put odgajanja neke nove, kritične i posvećene kazališne publike koja u zagrebački HNK neće dolaziti samo jednom u godini.
Otvori KEKS Pay
Ne volim balet, ali je ovo znak da jos uvijek ima kulturnih Hrvata. Thompson nece pobjediti.