Sinoć je u Zagrebačkom kazalištu mladih uprizorena praizvedba novog dramskog teksta jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramatičara Ivora Martinića “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“. Režiju potpisuje Aleksandar Švabić, a glume Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan i Luka Knez. Ovo nije prva suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Ivora Martinića. Naime, u ZKM-u je 2019. postavljena i višestruko nagrađivana predstava „Dobro je dok umiremo po redu“, također u režiji Aleksandra Švabića.
Među brojnim uzvanicima, na novoj ZKM-ovoj premijeri bili su Anica Tomić, Boris Jokić, Branko Kolarić, Damir Markovina, Daniela Trbović, Dubravka Ostojić, Dubravko Merlić i Željka Ogresta, Helena Buljan, Ivica i Vedrana Prlender, Jelena Miholjević, Nataša Dangubić, Rok Juričić, Saša Božić, Senka Bulić, Vinko Brešan i Sandra Botica Brešan, Zrinko Ogresta i Ozana Ramljak te mnogi drugi.
Svima koji su se nakon uzajamne emancipacije ponovno našli za obiteljskim stolom, naslov ove predstave djelovat će sumnjivo i blago uznemirujuće. I to s razlogom. S Božićima, Uskrsima, rođendanima i karminama je relativno lako – tu je buka alibi da se stvari odrade na mišiće. Svakodnevica malo komplicira stvari i treba je znati prehodati, pogotovo kad je gluha. Ono između razgovora o ručku i Dnevnika, onaj prosječni utorak nakon razgovora o vremenu i poslu, te sitne rituale koji potvrđuju skučene gabarite obiteljskog suživota. Tu tišina nije dobrodošla. U nuklearnim odnosima, duge šutnje znače da je bomba već pala. Ili da će upravo pasti. U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Naime, predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa od strane vlade donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ukoliko zbog katastrofalnih događaja, možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo?
Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje. Drama se formalno sastoji od samih dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu drame. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog u vremenski ispremiješanim scenama stvara posebnu atmosferu i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti te ono što Martinića najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
Dramski tekst „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ predstavljen je krajem prošle kazališne sezone na scenskom čitanju u ZKM-ovu Bienalnom rezidencijalnom programu za afirmirane hrvatske dramske pisce koji je usmjeren na poticanje, prepoznavanje i promoviranje suvremenog hrvatskog dramskog pisma te na osnaživanje hrvatske suvremene dramatike i njezinih prominentnih predstavnika. Ovaj Martinićev tekst prošao je tako u ZKM-u sve etape nastajanja kazališne predstave: proces narudžbe teksta, prve provjere teksta u formi koncertnog čitanja pred publikom te konačno i praizvedbu teksta. Osim Ivora Martinića i Aleksandra Švabića autorski tim čine: dramaturg Marin Lisjak, scenograf Matija Blašković, scenski pokret potpisuje Petra Hrašćanec, dizajn rasvjete Anton Modrušan, dizajn zvuka, kompozitor Miodrag Gladović, kostimografkinja je Tea Bašić Erceg, a inspicijentica Dina Ekštajn.a
