U sklopu festivala Sounded Bodies, libanonski plesač, koreograf i redatelj Ali Chahrour u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavio je nagrađivanu predstavu "When I Saw the Sea".
Ova velika međunarodna koprodukcija, koju nosi ugledni Festival d'Avignon, a među koproducentima ponosno stoji i zagrebački Domino, u Zagreb je donijela moćnu kroniku preživljavanja triju radnica iz Afrike – Tenei Ahmad, Zene Mousse i Ranie Jamal. Kroz spoj autobiografskih svjedočanstava, ritualnog pokreta i tradicijske glazbe, Chahrour izlaže mračnu stvarnost sustava kafala, institucionaliziranog oblika modernog ropstva i eksploatacije migrantskih radnica u Libanonu.
Scenska estetika predstave izrazito je minimalistička. Izranjajući iz mraka gotovo prazne pozornice uza suptilne promjene svjetla, tri izvođačice dostojanstveno, gotovo faktografski iznose najdublje osobne traume: od napuštanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja do brutalnog oduzimanja ljudskog dostojanstva i bijega na obale mora u jeku izraelskih ratnih razaranja u Libanonu.
Chahrour odbija estetizirati ili senzacionalizirati patnju; umjesto toga, koreografija se oslanja na jednostavne, repetitivne i ustrajne pokrete koji postupno poprimaju snagu zajedničkog obreda. Važan dramaturški i emotivni oslonac zato predstave čini živa glazbena pratnja skladatelja i izvođača Lynn Adib i Abeda Kobeissyja. Njihova zvučna kulisa, utemeljena na arapskom maqāmu, sirijskim sakralnim napjevima, buzuqu i džezističkim akcentima, varira između duboke tužaljke i ritmične pulsacije, dajući svjedočanstvima izvođačica svečani, gotovo komemorativni karakter.
I dok su priče toliko teške da evociraju najgore užase ratnih stradanja kakvima smo i sami svjedočili devedesetih, ključna snaga predstave leži u njezinoj sposobnosti da preživljavanje pretvori u manifest ženske otpornosti. Svaka od triju priča posjeduje vlastitu dramatičnu težinu – od Ranijinih razmišljanja o slobodi i Teneina domišljatog, ali bolnog načina na koji se pod životinjskom maskom nakratko približila vlastitom sinu, do Zenine uspravne i suverene pojave koja na kraju predstave utjelovljuje teško stečenu slobodu.
U tom smislu, Chahrourov rad postiže rijedak balans između političke hitnosti i formalne čistoće. When I Saw the Sea ne nudi jeftinu utjehu, već poziva publiku na etičku odgovornost i svjedočenje pričama koje nose eho tisuća žena različitih generacija koje su i danas izložene najbrutalnijim načinima oduzimanja ljudskog dostojanstva - kako u Libanonu, tako i u Palestini, brojnim afričkim i azijskim zemljama, ali i na rubovima moderne Europe.
U nizovima gotovo neizrecivih užasa, najviše bole oni najbanalniji: radost djevojke koja s obitelji kupuje haljine u kojima će doći na svoje novo radno mjesto, pakirajući ih u kofere pune nade, da bi ta nova odjeća odmah bila bačena, a ona svedena na preživljavanje u kupaonici u kojoj su je prvi put izribali, hraneći se otpacima i milostinjom svoje madam: svakog dana po jedan trokutić topljenog sira. Žena koja to prepričava pritom ne traži da je oplakujemo: ona stoji ponosno pred publikom nekoga novoga grada, neke nove europske države u kojoj su mnoge poput nje tražile sigurnost, suvereno svjedočeći svoju istinu.
Publika u prepunom ZeKaeM-u prepoznala je umjetničku i ljudsku važnost ovog projekta nagradivši ih dugotrajnim stojećim ovacijama. Ipak, ostaje dojam kako bi se o iznimnom uspjehu ove važne međunarodne koprodukcije zagrebačkog Domina u medijima mnogo više pisalo da je iza nje stajala neka od većih, institucionalnih hrvatskih kazališnih kuća s razvijenijim PR mehanizmima. Ovako, izvedba je ostala u gotovo zavjereničkoj, intimnoj atmosferi ljudi koji se kreću periferijama društva, ali i periferijom naše izvedbene scene. A tamo se, to već znamo, pronalaze najvažnije priče.
Otvori KEKS Pay
