Dječak na pragu otkrivanja svijeta i samoga sebe. Tog ljeta 1991. bilo mu je jedanaest godina. Prekomanda je riječ koju ne razumije, a koja će ga otrgnuti iz mirnog života u Puli. Njegov je otac oficir Jugoslavenske armije preko noći mora s obitelji u Beograd. Dječak s majkom čami u sobi nekog lošeg hotela, a uskoro odlazi rođacima u Novi Sad, da bi se zatim vratili u Sloveniju jer je mama Slovenka.
Istog dječaka srećemo šesnaest godina kasnije u trenutku kada se mora suočiti s činjenicom da mu otac nije mrtav. Štoviše, živ je i u bijegu, optužen za ratni zločin, za razoreno slavonsko selo i brojne mrtve među kojima ima i djece. To je roman "Jugoslavija, moja domovina", (Fraktura, prijevod Anita Peti-Stantić i Jana Pogačnik, 149 kuna) mladog slovenskog književnika Gorana Vojnovića, koji je na literarnom nebu zasjao prvim romanom "Čefuri raus!" Cijeli je roman priča na dva kolosijeka, jednu priča zbunjeni dječak (i ta je neusporedivo bolja), drugu čovjek u potrazi za odgovorima koji će mu donijeti nastavak vlastitog života.
To je priča o obitelji, vezama koja ponekad znače prokletstvo i bijeg (način na koji majka glavnog junaka odlazi od roditelja da bi im se skrušeno vratila kada nema gdje drugdje), roman o odrastanju, ali i roman ceste (odlična epizoda s vozačima kamiona). To nije ratni roman niti mu je zadatak da traga za krivima i pravima.
Romanu nedostaje razrješenje. Konačan susret s ocem i njegova prava smrt ne nude nijedan odgovor na brojna postavljena pitanja. Ni onaj o tome što se zapravo dogodilo u ratu, iako to i nije glavni razlog pisanja ove knjige, ni onaj u kakvom je stanju glavni junak nakon tog događaja. Stoga ovaj sjajan roman kao da nema istinski kraj. Krene silovito i onda se iznenada ispuše u trenutku kada bi trebao biti najjači.
