U pravo vrijeme godine, pred najkičastije praznike, Daša Drndić u Frakturi je kod urednika Seida Serdarevića objavila roman “Belladonna”. Nije tu riječ samo o mediteranskoj felinijevskoj reminiscenciji kako bi to mogao sugerirati naslov.
Belladonna je naime grmolika biljka s otrovnim bobicama koju narod zove ludača, luda trava, pomamnica, pasja jagoda i pasja višnja, ali i velebilje i vilinsko bilje, poučava nas autorica koja i inače voli poučavati. Pa to radi i u ovom romanu, u kojem je za glavni lik izabrala penzioniranog i pohabanog intelektualca Andreasa Bana koji oboli od karcinoma dojke, što i nije zdravstvena egzotika, ali jest neobično. No, neobičan je i roman.
Za čitatelje dosadašnjih Dašinih djela nemoguće je ne primijetiti da su sličnosti između Andreasa Bana i Daše Drndić golem te da je “Belladonna” prepuna autobiografskih odsječaka. Daša je i dalje ratoborna, a u ovom je romanu ta ratobornost naročito došla do izražaja jer se autorica bavi starijom populacijom, za koju svaki dan slušamo da je ima sve više pa je cijela društvena klima usmjerena protiv starijih ljudi koji su skupi za zdravstveni sustav (čemu ih liječiti kada će ionako umrijeti), a nepodnošljivo teški za onaj mirovinski (na jednog zaposlenog dolazi jedan umirovljenik). I tako na kraju romana u kojem ima puno onog tipičnog Dašinog nacističko-fašističkog egzorcizma nije čudno da Andreas Ban, taj skršeni junak našeg tužnog doba koji ima obrazovanje, ali nema tome pripadajući standard, uzima pošećerene otrovne bobice belladonne kako bi svijet ipak napustio dostojanstveno i slobodan i malo se, makar na kraju balade, poigrao Boga. A epilog je jasan. Jedan penzić manje.
Bravo, Denise! Početak članka me zainteresirao za knjigu, a ti odaš završetak. Svaka čast, majmune!