Izbor iz stvaralaštva slikara Vasilija Josipa Jordana s preko stotinu slika, akvarela, pastela i crteža kao retrospektivni pregled jedne osebujne umjetničke karijere bit će predstavljen od utorka u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Kako navode organizatori, ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić i autor teksta Milan Bešlić, bit će to izložba na koji se možda i predugo čekalo, s obzirom da je Vasilije Jordan posljednjih godina veoma snažno prisutan na domaćoj likovnoj sceni, da je priredio brojne samostalne izložbe u manjim galerijama a tek se nakon niza desetljeća jedne snažne karijere organizira veći retrospektivni pregled stvaralaštva ovoga slikara i likovnoga pedagoga koji je poučavao niz generacija na Akademiji likovnih umjetnosti.
Karakteristična topla figuracija
U najavi izložbe autori navode kako su u Jordanovu stvaralaštvu - sve do 1997. godine i izložbe u Umjetničkom paviljonu - bile sklone samo "male" galerije poput popularne Galerije "Schira", Salon ULUHA, "Lotrščak", Studio "Josip Račić", a Jordana su pratili seriozni kritičari i teoretičari likovnih umjetnosti koji su osmišljavali njihove izložbene programe, skromne opsegom, no iznimno važne i poticajne kako za umjetnike tako i za aktualizaciju zagrebačke likovne scene (V. Maleković, I. Zidić, J. Depolo, M.Bešlić).
Jordan je poznat kao slikar izražene tople figuracije u smeđe-crvenim-okerastim tonovima. Njegovi zaigrani likovi prikazani u pravokutnim slikarskim poljima kao da iznova igraju neke nove predstave na kazališnim scenografijama, kao da se pred gledatelja vraćaju kadrovi nekih odigranih predstava čiji glavni likovni žive svoj tihi život na brižno uređenim trgovima, ulicama i parkovima. Jordanovo slikarstvo možda je jedno od najdosljednijih fugurativno tonskih inačica u hrvatskoj suvremenosti, likovni izraz koji je tijekom godina najmanje mijenjao. Mogli bismo reći da je upravo ovaj slikar jedan od najpisutnijih autora na tržištu donaće likovne umjetnosti čije djelo vole kolekcionari.
Prva samostalna izložba
Biserka Rauter Plančić podsjeća da je 1973. godine Vasilije Josip Jordan prvi put samostalno izlagao u Modernoj galeriji i tako ušao u povijest modernog hrvatskog slikarstva, a do tafa je imao iza sebe desetak samostalnih nastupa širom ondašnje države i tri vrlo značajna u Bruxellesu i Antwerpenu. Mogli bismo kazati da su europski galeristi i publika prije od zavičajnih prepoznali Jordanov poetski nadrealizam i njegovo posve individualizirano evociranje slikarske baštine. I poslije te monografske izložbe u Modernoj galeriji, od koje nas dijeli gotovo četiri desetljeća, situacija se nije mnogo izmijenila, premda je evidentno da se Jordanovo brzo i blistavo sazrijevanje, dosezanje osebujna metafizičkog izričaja, uspjeh i korespondiranje s europskim pojavama trebalo pratiti, valorizirati i ravnopravno integrirati s onovremenom hrvatskom likovnom praksom. Alain Bosquet, Stephane Rey, Paul Caso, Gérard Xuriguera, Giorgio Segato i dr. pisali su o afirmativno Jordanovu slikarstvu kao une théâtre pour fantomes (Le Figaro), uvrštavali ga u antologije figurativnog slikarstva XX. st. i promicali njegovo djelo na izložbama u Bruxellesu, Parizu, Bologni, Padovi, Milanu i drugdje.
Čovjeku će sve oprostiti u Hrvatskoj - osim uspjeha. I Jodran to, nažalost, potvrđuje.