U današnjem tehnološkom svijetu, s bezbroj sadržaja koji nam se nude na pladnju, teško je uopće zamisliti s koliko se nestrpljenja nekad čekalo premijere novih filmova iz hollywoodske tvornice snova. Iz perspektive naših paralela i meridijana bilo ih je i mnogo teže dočekati, jer da stignu u naša kina te smo iste filmove čekali i po nekoliko godina. Svijet je nekada imao nekoliko važnih datuma za lansiranje novih naslova, najvažniji su termini bili potkraj studenoga i početkom prosinca kada su premijere imali veliki obiteljski filmski hitovi koji su kina punili tijekom blagdanskih dana. No, važan je bio i datum na početku ljeta, pa je tako upravo 20. lipnja datum kada su premijere imala dva izuzetno važna filma koji su upisani u povijest sedme umjetnosti.
Prvih od tih značajnih djela, koji je premijeru imao 1974., bio je film "Kineska četvrt" Romana Polanskog, jedan od njegovih najpoznatijih i najcjenjenijih filmova, koji filmski kritičari i danas navode kao vjerojatno najslavniji noir film postnoirovskog razdoblja. Film je bio nominiran za čak jedanaest Oscara, ali ga je u konačnici dobio samo scenarist Robert Towne, a 1991. godine Kongresna biblioteka izabrala ga je za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru SAD-a kao "kulturno, povijesno i estetski značajno ostvarenje". Oscarom nagrađeni scenarij danas se smatra primjerom "savršenog scenarija" i danas se zna da je na njemu ozbiljno radio i sam Polanski (iako se u konačnici nije potpisao na špici filma), a sam Towne je nakon Oscara postao vodeći scenarist Hollywooda, i taj je status zadržao sve do kraja osamdesetih.
Kriminalistička priča počinje kada privatni detektiv kreće u istragu nevjere u braku, a zasnovana je na stvarnim događajima u vrijeme kalifornijskih ratova za vodu tridesetih godina. Sam rasplet filma uvodi i jednu tada krajnje skandaloznu temu – incest, kada glavna junakinja detektivu priznaje da je djevojka za koju mu je rekla da joj je sestra, zapravo i njezina sestra i njezina kći. Time se "Kineska četvrt" uvrstila u niz filmova koje je Polanski izgradio oko lika žene žrtve ("Nož u vodi", "Odvratnost", "Bal vampira", "Rosemaryna beba", "Tessa – čista žena"...), a u "Kineskoj četvrti" tu je žrtvu sugestivno utjelovila Faye Dunaway.
Njezin je partner odličan Jack Nicholson, za kojeg je taj scenarij i pisan. Polanski je promijenio filmsko polazište i korigirao scenarij tako da događaji nisu viđeni isključivo iz pozicije glavnog junaka, što ga je približilo estetici tada najistaknutijeg autora "tvrdo kuhanih" krimića Raymonda Chandlera. No, da bi u nekim dijelovima priče naglasio subjektivnost perspektive, redatelj je koristio i tzv. polusubjektivne kadrove, snimane preko ramena glumca, a u nekim od tih kadrova vide se Nicholsonova leđa, što pridonosi tome da su ti dijelovi filma istodobno i subjektivni i objektivni. U filmu se u malenoj epizodi nasilnog i psihotičnog razbijača pojavljuje i sam Polanski, a pamti se i maestralna uloga slavnog redatelja Johna Hustona koji glumi glavnog negativca Noaha Crossa. Ta je uloga značajna zbog toga što je sam Huston režirao niz klasičnih noir filmova, a ovdje se dogodilo i neobično miješanje filma i zbilje. Naime, Huston kao Cross u jednoj sceni Nicholsona pita: "Gospodine Gittes, spavate li s mojom kćeri?", što je dio priče "Kineske četvrti", koja se poklopila sa stvarnim životom, u kojem je Nicholson baš tada započeo ljubavnu vezu sa stvarnom Hustonovom kćeri, glumicom Anjelicom Huston.
A godinu dana poslije, 1975., također 20. lipnja, u američka je kina stigao film zbog kojeg se i danas neki boje morskih dubina. Bile su to "Ralje" Stevena Spielberga, s Royom Scheiderom u glavnoj ulozi. Bio je to prvi film u povijesti koji je zaradio više od 100 milijuna dolara - u konačnici bilo je to 250 milijuna dolara u američkim kinima, ili 490 milijuna kada im se pribrojio i svjetski utržak, pri čemu je zanimljivo da je film snimljen za (tada izdašnih, ali ne i raskošnih) dvanaest milijuna dolara. Takvom zaradom "Ralje" su postale prvi pravi ljetni blockbuster.
No, ipak je to bila 1975. godina, i te prve "Ralje" miljama su daleko od onih koje su slijedile, a sve zbog tehničkih ograničenja koja su tada na filmu postojala. Baš zbog toga taj je film u prvom redu dokaz redateljskog umijeća velikog Spielberga. On je za taj film ekranizirao istoimeni bestseler Petera Benchleya, a film počinje legendarnom scenom napada morskog psa zbog koje se i danas mnogi boje morskih dubina. U toj sceni velika bijela psina napada i ubija jednu plivačicu, a to dovodi u opasnost cijeli obalni grad čiji život ovisi o prihodima od turizma. Unatoč strahu koji je izazvao kod gledatelja (a treba priznati da izaziva i danas), "Ralje" zapravo ne pokazuju previše jer je takve scene na filmu tada bilo nemoguće uvjerljivo izvesti. Spielberg zapravo genijalno, bez konkretnog prikaza prijetećeg morskog psa sve do samog finala filma, gradi napetosti. Tako je u "Raljama" mnogo toga zapravo prepušteno mašti gledatelja, a ona je očito bila i ostala veća od stvarnosti.
Zapanjeni i oduševljeni filmom, tadašnji su filmski kritičari baš zbog takvog načina rada Spileberga usporedili s Alfredom Hitchcockom i načinom na koji je on gradio "suspens" u svojim filmovima. Danas se "Ralje" smatraju vrhunskom redateljskom vježbom u kreiranju, održavanju i stupnjevanju tjeskobe kod gledatelja, čime se taj redatelj uspješno služio i u nekim od filmova koji su slijedili, a taj je postupak zapravo omogućio Spielbergu da od priče vrlo jednostavne radnje stvori vrhunski filmski hit, u čemu mu je znatno pomogla vrhunska glazba Johna Williamsa i (podvodna) kamera Billa Butlera. Tajna je zapravo bila u činjenici da gledatelj gotovo cijeli film ne vidi morskog psa, ali jasno osjeća njegovu prisutnost, koju u filmu donosi glazba i kadrovi koji su ponekad snimljeni upravo iz perspektive tog krvoločnog morskog čudovišta.
No, "Ralje" u stvarnosti našeg svijeta nose i jednu posve drukčiju, ekološku priču. Kada je svojedobno Spielberg gostovao na Radio BBC-ju, u emisiji "Desert Island Discs" ("Nosači zvuka za pusti otok") u kojem gosti otkrivaju koju bi glazbu, knjigu ili neki luksuzni predmet ponijeli na pusti otok, voditelj ga je pitao boji li se da bi taj otok okružili morski psi, a Spielberg je odgovorio:
- Toga se najviše bojim! Ne strahujem da bi me pojeo morski pas, već da mi svi oni zamjeraju ludilo sportskih ribolovaca koje se razvilo nakon premijere filma 1975.
