Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 6
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Plesač

19.07.2022.
u 16:30

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatkom tijela, a u vratu kao da nije bilo kralježnice, samo guma što se savija i glava pada, čas na prsa, čas se brada izdigne prema nebesima. I tako traje taj ples koji priča priču umjetnosti i u isto vrijeme ne priča ništa, sve dok se tijelo ne umori i pluća ostanu bez zraka i više se ne može micati kao prije pa se čini da su u njega naglo ušle kosti. Tad sjedne na pod ili se skvrči na krevetu i pomisli: pronašao je smisao života. No ta iluzija traje samo onoliko koliko i glazba u pozadini i kratko nakon nje.

Glazba u nekom trenutku prestane i ostane samo tišina u zraku i sjećanje na melodiju, a onda i ono izblijedi. Ništavilo koje preplavi hrpa misli, jer dok pleše, ne mora misliti i tada s povratkom mîsli on shvati da nije otkrio smisao života, već da ga to samo ples ispunjava. I glazba u pozadini. I umjetnost.

Zvijezda. To je on otkako zna za sebe. Ponovno drži novine u rukama i gleda svoje lice na naslovnici. Danas će ga tjerati da nastupa nekoliko puta, sve s dobro isplaniranim stankama kako bi mu se tijelo odmorilo između plesova i on izišao iz transa u koji upadne čim čuje glazbu.

Plesačka zvijezda poznata po izvanrednom osjećaju u svom plesu večeras ponovno nastupa!

Pokraj naslova stajala je njegova fotografija, bez lica, kako sjedi na pozornici, raširenih nogu i ruku opuštenih poput lutke. Glavu je pognuo prema prsima i u stranu, a lice mu je pokrivala kosa. Gledao je u tog, na prvu nepoznatog, čovjeka na fotografiji. Sav u bijelom, a oko njega tama. Čak mu se i glava pomalo utapa s pozadinom i gubi smisao, a on od te crne pozadine iskače kao igračka u glazbenim kutijama. Tako je sitan, pomisli, tako sam sitan. Odijelo koje sada nosi isto je ono s fotografije, pripijeno uz svaki dio njegova tijela – tako da se, dok nije plesao, osjećao golim.

"Pet minuta", rekao mu je čovjek u crnom.

Pet minuta, tišina, bez ometanja i novina u rukama, a onda su ga izgurali na pozornicu. I glazba je počela.

Oči zatvorene da si barem pokuša prodati laž da je sam. Lijeva se ruka podiže u zrak, polako kao da pjesma nikada neće stati. Glavom lagano okruži i bradu položi na prsa. Kosa mu zaklanja lice i najednom osjeti kako ga guši. Istog je trena stane čupati kao da će ju izvući iz glave zajedno s korijenima. Prvi put lice mu je vidljivo dok pleše. Na njemu nema grimase, ni naznake boli, samo miran izraz lica. On priča priču, tijelom. Licem ne želi ništa reći. Savijao se u koljenima poput tkanine na vjetru. Glazba mu je mazila uši, a on je rukama prošao po cijelom tijelu i spustio se na pod, da bi zatim sjeo i skamenio se. Neki će ga ljudi u crnom sada odnijeti s pozornice, koje je tek postao svjestan tako da se čini kao da lebdi. U trenutku kad su ga primili za noge i krenuli nositi, podigao je glavu i prvi put za vrijeme nastupa otvorio oči.

Ugledao je hrpu ljudi natiskanih jedni na druge. Svi su ga oni došli gledati. Prepao se i prvi put zapitao što je on. Znao je da je plesač, ali sve do tog trenutka nije shvaćao koliko je sebe dao drugima. I nije poimao koliko to mrzi. I shvaćao je u tom trenutku da mu je malo njega zapravo ostalo prije no što ga se podijeli cijelog. Bio je marioneta i tek je u tom trenu vidio konce.

Stvoren si za to. Nisam. Moraš. Ne želim više.

Znao je da ljudi s njegovih nastupa odlaze ispunjeni, a o njegovu se plesu priča kao o nečemu što ih je potaknulo da nastave dalje. Sada je znao zašto je tako. Shvaćao je da su se oni osjećali ispunjeno jer se on praznio.

Ako je i istina da je rođen za ples, nije rođen da zabavlja ljude. On je više od svojih pokreta. Čak i ako su najbolji na svijetu, on ih s drugima nije dužan dijeliti.

Glazba je stala.

Tik prije pljeska i tišine, uveli su ga iza pozornice i posjeli da čeka novi nastup. On je gledao preda se i rijetko kad trepnuo, a sljedeći put kad je postao svjestan sebe, večer je završila i publike nije bilo.

Zakopčao je zadnji gumb na košulji krojenoj tako da mu savršeno pristaje uz tijelo i da se može kretati slobodno. Bio je spreman za svoju prvu borbu protiv plesa.

Vrijedi li se boriti? Vrijedi pokušati, rekao bi nesigurnoj polovici sebe.

Izgurali su ga na pozornicu. Zatvorio je oči i ostao miran, ruku ravno uz tijelo. Progutao je slinu. Još trenutak tišine. Trenutak.

Glazba počne, a on otvori oči.

Hrpa ljudi, publika, gledala je njega, on je gledao njih, no nisu se međusobno vidjeli kako su htjeli. On je davao, a oni su uzimali, bez srama i grižnje savjesti. Nagnuo je glavu, baš kao oni koji su najviše uživali u izvedbi. Trepnuo je nekoliko puta i tijelo mu se micalo a da toga nije bio svjestan. Glazba je stala. On je pao na tlo ne skrećući pogled. Divili su mu se dok mu je iz kapaka padala kiša, a lice i ruke bili su znojni.

Pitao se, dok su ga nosili s pozornice, tisuću pitanja. Treba li čovjek raditi ono u čemu je dobar kako bi usrećio druge? Čak i ako to ne želi. Zar je to njegova obveza?

Sve im se na njemu sviđalo. Njegov ples, njegova umjetnost. Čak i njegova patnja. Sviđao im se njegov znoj dok su sjedili u publici i nisu se morali znojiti.

Sve što su oni trebali jest pljeskati. Sve što je on trebao jest plesati. 

O autorici

Sedamnaestogodišnja Tamara Slivar živi u Donjoj Zelini i završava drugi razred srednje škole. Piše poeziju i prozu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije