"Kako bi bilo dobro imati posao. Znaš ono, da se budiš ujutro i ideš na nekakve sastanke. Pitam se zašto moje biće to toliko snažno odbija" kaže Julia Werup, ležeći u krevetu jedno popodne, oporavljajući se od mamurluka. Ta izjava dovoljna je da je zamrzite, pogotovo ako ste ikada imali posao za koji ste se morali buditi svakog jutra kako biste platili stan i režije. Ali Julia je i pravi uragan od žene, puna energije koja graniči s manijom, pjesnikinja, jazz pjevačica i ovisnica o alkoholu, a uz to i junakinja dokumentarnog filma "Julia & ja" švedske autorice Nine Hobert prikazanog na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
Julia i Nina dugogodišnje su prijateljice, koje su od ranog djetinjstva odrastale u istom svijetu. Očevi su im bili slavni jazz glazbenik i pjesnik Jacques Werup i još slavniji glumac Richard Hobert, a odrastanje pod svjetlom reflektora i u tobožnjem blagostanju oštetilo ih je više no što su njihovi roditelji mogli zamisliti. U trenutku snimanja filma na pragu tridesetih godina, obje su, na svoje vrlo individualne i specifične načine, duboko i nepovratno nesretne. Kada je Nina Hobert odlučila snimiti ovaj intimni, dnevnički zapis od filma – koji se jednako radi i o njoj kao i o Juliji iako se Nina nikada ne pojavljuje na ekranu, već čujemo samo njezin glas – bila je uvjerena da će uskoro umrijeti. Taj film trebao je biti njezina oproštajna poruka, posljednji pozdrav svijetu prije no što si oduzme život.
– Godinama sam bolovala od teške depresije i na neki način sam se pomirila s mišlju da mi nikada neće biti bolje. Vrlo tiho i bez velike drame, odlučila sam da ne želim nastaviti živjeti, ali prije no što odem, htjela sam snimiti film, kako bi postojalo barem nešto po čemu će me se sjećati. Julia i ja imale smo neobično, gotovo poetično prijateljstvo, i ona je uvijek prihvaćala moju opsjednutost kamerom i potrebu da se iza nje skrivam. I tako sam jednog dana počela snimati nju. Dani su se pretvorili u tjedne i mjesece, a odjednom je prošlo četiri godine. Što sam više snimala Juliju, to sam više razumjela sebe. Snimanje me potpuno obuzelo i osjećala sam se kao da nemam kontrolu nad njim, taj film je kontrolirao mene – ispričala nam je Hobert.
Julia na prvu djeluje kao da ima sve. Ne mora se brinuti za golu egzistenciju, ima dovoljno vremena i novca da se posveti i bavi isključivo svojim strastima, svaku večer provodi s drugim muškarcem i kada joj padne na pamet, može sjesti na avion i odletjeti za Los Angeles na tjedan dana razvrata. Prekrasna je, talentirana, impulzivna, ali iza svega toga stoji žestoka ovisnost o alkoholu i drogama, kao i potreba da seksom s neznancima pokuša ispuniti golemu prazninu u sebi. Nedugo prije početka snimanja filma ostala je bez oca s kojim je imala blizak, ali turbulentan odnos, a za vrijeme snimanja, umrla joj je i majka. Teško je, barem na početku filma, suosjećati s njom, ali još teže je otrgnuti pogled s nje. Ona zahtijeva pažnju, gospodari prostorom i kada je na vrhu svijeta, i kada se potpuno i bez zadrške raspada na kameri. Njezina magnetična osobnost, suludo samopouzdanje i intenzitet kojim pristupa svemu, a jednako je intenzivna u svojoj sreći kao i u tuzi, uvlače nas u vrtlog njezina života i protiv naše volje.
– Čitav Julijin život obilježen je nevjerojatnom usamljenošću. Ona nema filter, nije sposobna prilagoditi se društvenim normama. Ali njezina intenzivna energija čista je i poetična. Za mene, ona je poput živućeg i hodajućeg umjetničkog djela. Ipak, naše je prijateljstvo kompleksno. Volimo se, ali smo istovremeno vrlo različite i mislim da je srž našeg prijateljstva upravo u načinu na koji se odnosimo prema svojim različitostima. Obje smo odrasle s roditeljima umjetnicima, što je značilo da smo odmalena bile indoktrinirane u kulturu koju definiraju uspjeh, osude, izloženost i bolesna ambicija. To je bilo iznimno stresno i bolno iskustvo koje nas je povezalo – govori nam Hobert.
Dijametralna suprotnost Juliji, Nina je mirna, introvertirana i duboko nesigurna osoba. Vrlo javna i neugodna rastava njezinih roditelja do koje je došlo zbog ljubavne afere njezina oca s kolegicom glumicom, zbog koje se i njezino ime od malih nogu povlačilo po novinama, traumatizirala ju je za čitav život. Uzrokovalo je to u njoj patološki strah od pokazivanja, gotovo potrebu za nevidljivošću ili čak fizičkim nepostojanjem. Ali iako se čitavo vrijeme "skriva" iza kamere, od samog početka vrlo promišljeno je odlučila da, koliko će u filmu razotkriti o Juliji, mora jednako toliko ogoliti samu sebe.
– Mislim da redatelji često profitiraju na emocijama, pogotovo boli svojih subjekata, bez da iti u jednom trenutku riskiraju vlastite osjećaje. To mi, iskreno, djeluje pomalo parazitski. Željela sam stoga da ovaj film ne bude "o njoj", nego film koji ću napraviti "zajedno s njom" – objašnjava nam svoju odluku.
Iznimno je mučno, a istovremeno i katartično, slušati Hobert kako, izravno gledatelju, te u snimljenim razgovorima sa psihologom i svojim ocem, otkriva sve svoje najmračnije osjećaje. Goruću mržnju prema vlastitom tijelu i spolu koja ju je otjerala u anoreksiju, paralizirajuću anksioznost i zagušujuću depresiju koje joj mjesecima u komadu ne dopuštaju da uopće funkcionira, jede i ustane iz kreveta.
– Sve to podijeliti sa svijetom u filmu bilo mi je užasno. Iznimno sam ponosna što je film tako dobro primljen, ali se jednako toliko brutalno sramim onoga što sam otkrila o sebi. Hrabrost da to napravim dala mi je pomisao na smrt, na to da kada taj film izađe, ja više neću biti među živima. Paradoksalno, ali tako je. Izlaganje sebe mi ne dolazi prirodno i ponekad se pitam što mi je sve to trebalo. I sretna sam i posramljena. Osjećam se hrabro i osjećam se prestravljeno. Ali napravila bih to opet. Ovaj film spasio mi je život i dao mu smisao na načine na koje nisam znala da je moguće – zaključuje Hobert.
I sve se to nepatvoreno i izravno osjeti u filmu. "Julia & ja" stoga je pravi ringišpil osjećaja. Sirov, bolan i moćan, možda na svijetu i jedinstven prozor u ponore tuđe psihe.
