Od katoličkog svećenika do četnika koji je, ni manje ni više, taborovao u štabu Draže Mihajlovića na Ravnoj Gori! To je ukratko put hrvatskog pisca Đure Vilovića (Donja Brela, 11. 12. 1889. – Bjelovar, 22. 12. 1958.), kojeg Titov režim u pogromima nakon Drugoga svjetskog rata nije ubio, nego osudio na višegodišnju robiju, ali su ga zato redom prešućivali ili mu umanjivali značenje gotovo svi književni povjesničari druge polovice 20. stoljeća. Vilović je prozvan renegatom i apostatom, dobio je nezahvalnu titulu najkontroverznijega hrvatskog pisca prošlog stoljeća, ali književna kritika ipak mu je hvalila opus, napose roman za djecu “Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin” koji je lani izveden u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, dok je Naklada Mlinarec i Plavić prije sedam godina u reizdanju izdala hvaljeni Vilovićev roman “Majstor duša”.
No, zagrebački VBZ, zahvaljujući Vilovićevoj nećakinji Gordani, ali i uredniku Strahimiru Primorcu, netom je objavio pravu književnu ekskluzivu! Dosad nepoznati opsežni Vilovićev roman “Picukare”, koji je jezično i pravopisno redigirao sveučilišni profesor Ivo Pranjković.
Roman je pisan uoči Drugoga svjetskog rata, spominju su tu vlada Milana Stojadinovića, Stipica Radić, potezi Vladka Mačeka, ali i Dragiše Cvetkovića, Ante Pavelića i njegovi mađarski logori za obuku, ali i atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića. No “Picukare” su prije svega ljubavna priča o izvanbračnoj djeci, zlosretnim ljubavima i surovim seoskim običajima, ali i nemilosrdna kritika politike, i to napose Katoličke crkve prema seksualnosti i bračnim odnosima. Vilović, koji je studirao filozofiju u Beču, kroz podbiokovsko selo Banje plastično opisuje dolazak prvih turista (čeških i srpskih) na dalmatinsku obalu, ali i otvoreno zbori o tome tko je pravi gospodar u ruralnom dinarskom ambijentu.
Nisu to nikakvi muškarci, nego baš picukare, tj. neudane seoske žene, “djevice koje su se posvetile Bogu”, kako to ne bez ironije ističe pisac, i sam bivši katolički svećenik koji je, među ostalim, službovao i u živopisnom međimurskom selu Dekanovcu kada se, usput rečeno, zaljubio u međimursko selo i njegovu kulturu, o čemu je ostavio i impozantan pisani trag. No, Vilovićev rukopis, koji je na sreću sačuvan od propasti, ujedno ima i snažnu, gotovo feminističku notu simpatije i solidarnosti prema očvrslim i radinim dalmatinskim ženama koje su uvjeti života i formalistički patrijarhalni odnosi u mnogočlanim obiteljima, a sve uz amenovanje moćne Crkve, pretvarali u osobe s najviše zaduženja i obveza. Vilović tako otvoreno kritizira bespoštedno iskorištavanje žena koje su u surovim uvjetima života u zaleđu Jadranskog mora morale raditi najteže poslove ne samo u kući nego i u polju, i to bez ikakve poštede. Piše o ženama koje su muževi i životne okolnosti “na brzinu pretvarali u mazgu”.
Roman “Picukare” u kojem, kako ističe ugledni hrvatski književni kritičar Strahimir Primorac, “nekad dominantni Vilovićev homo eroticus postaje pretežno homo politicus”, bit će zanimljiv ne samo ljubiteljima literature nego i povjesničarima koje zanimaju čudnovate sudbine čudnovatih hrvatskih intelektualaca, ali i lucidni opis političkih prilika sa samog dna hrvatske političke piramide uoči Drugoga svjetskog rata.
