O fenomenu zvanom Bowie ispisane su tisuće novinarskih kartica i napisano je mnogo knjiga, a najbolja od svih – “Starman”, naslovljena po jednoj od ključnih pjesama s legendarnog albuma “Ziggy Stardust” – ovih je dana dostupna i u hrvatskom prijevodu. Bio je to izniman povod da se zagrebačka kulturna javnost uživo “suoči” i s njezinim autorom koji je sudjelovao na promociji u Kulturno-informativnom centru.
Paul Trynka uživa ugled jednog od vodećih glazbenih pera Velike Britanije – a ondje konkurencija uopće nije mala. – Uspiju li se prilagoditi situaciji na tržištu, preuzimati rizike i pristanu li svoje redakcije sa skupih lokacija povući u predgrađa, one uistinu dobre glazbene novine imaju priliku preživjeti – rekao je, među ostalim, u razgovoru za Večernji list nekadašnji urednik najutjecajnijeg i najozbiljnijeg rock-mjesečnika Mojo.
Na knjizi o Davidu Bowieju radili ste pune tri godine – je li riječ o mukotrpnom ili zabavnom poslu?
Oboje. Da, zapravo sam utrošio više od tri godine, računamo li finalna dorađivanja. U knjigu sam uložio mnogo vremena. Znao bih se buditi usred noći panično razmišljajući kako ću sa svom tom građom izaći na kraj. Mnogo sam vremena proveo putujući, nastojao sam uživo razgovarati s njegovim prijateljima i neprijateljima. U neprijatelje spada i bivša supruga Angie – kako ćete napisati knjigu o Bowieju ako ne razgovarate i s njom? Razgovarajući s osobom licem u lice, steknete mnogo plastičniju sliku o njihovu odnosu i tek tada možete donijeti pravu prosudbu o tome tko su i što su. Mislim da se najveće dostignuće ogleda u tome što sam uspio doći do svih ključnih ljudi Bowiejeva života i zaokružiti mozaik svega što se u njegovim najvažnijim trenucima događalo. Riječ je o putovanju – doslovnom i metaforičkom.
Je li stigla bilo kakva Bowiejeva reakcija?
Nije, ali sam dobio e-mail od njegova dugogodišnjeg gitarista Carlosa Alomara. Napisao mi je da je moja knjiga prva koja je, recimo to tako, dospjela do pravog Davida Bowieja. Bilo mi je uistinu važno doći ne samo do istine u doslovnom smislu pojma, nego i do “emotivne istine”, do osjećaja koji se katkad skrivaju iza suhih činjenica.
Volio i Iggyja Popa
Je li vas – i na koji način – rad na knjizi promijenio, kao pisca i Bowiejeva poštovatelja?
Apsolutno. Postao sam Bowiejev fan kad mi je bilo petnaestak godina, od singla “Starman” koji je unio novi život u dosadu onoga doba. Ali obožavao sam i Iggyja Popa. Pišući njegovu biografiju te uspoređujući njih dvojicu, smatrao sam da je Iggy rock and roller koji se vodi vlastitim instinktima, a da je Bowie potpuno promišljena osoba. U Bowiejevu slučaju bio sam potpuno u krivu! Njegova je tajna upravo u rizicima što ih je neprestano poduzimao u želji da se izmakne okvirima predvidiva i “ugodnog”. Namjerno je činio “slučajne” stvari, često je improvizirao. Primjerice, malo je poznato da je od svih fotografija snimljenih za naslovnicu albuma “Ziggy Stardust” odabrao onu okinutu iz prve! Često je radio stvari “iz prve”, bez namještanja.
Koje od mnogih Bowiejevih razdoblja smatrate najkreativnijim – ono ziggyjevsku, berlinsku fazu ili nešto treće?
Volim ziggyjevsku fazu, njome je šokirao ljude i izazvao golemi učinak u Britaniji. S druge strane, kada je otišao u Berlin i objavio Low, na početku nitko nije shvatio o čemu se radi. No to me fasciniralo jer je tada zvučao drukčije od bilo čega drugog. Njegova “berlinska” glazba imala je mnogo veći utjecaj na svjetsku scenu. Albumi iz razdoblja “Ziggy Stardust” upravo su savršeni i mnogo sređeniji, iako iz tog razdoblja više volim “Aladdin Sane” – naprosto jer zvuči luđe zbog klavira Mikea Garsona. Ali ponavljam, albumima iz berlinske faze Bowie je izmijenio kompletnu paletu kojom se možete služiti u oblikovanju zvuka. Novi način sviranja bubnjeva, basa i gitare s kojima se susrećemo svakodnevno– sve je to posljedica učinka Bowiejevih tadašnjih radova. Bez njih teško da bi postojala grupa Blur, onakva kakvu danas poznajemo te David Byrne, cijeli new wave, ali i Nirvana. Svi ti izvođači duguju Bowiejevoj glazbi snimljenoj u drugoj polovini 70-ih.
Ako je Low najbolji, koje je najslabije Bowiejevo ostvarenje?
Teško bih se mogao odlučiti između “Tonight” i “Never Let Me Down”. Za prvi jer je veličanstveno grozan, a za drugi jer je naprosto bezličan.
Mislite li da se David Bowie, koji nakon operacije na srcu nije gotovo cijelo desetljeće snimio album, doista odlučio za odlazak u mirovinu? Jeste li čuli kakve glasine o povratku na scenu?
Htio je pobjeći sa scene
Čuo sam mnoge glasine, najčešće o njegovu zdravlju. Kad god netko nestane na takav način, počinju kolati glasine o zdravstvenim problemima. No, Bowie pokušava otići u mirovinu još od kraja 80-ih. David je uvijek bio konvencionalan tip koji voli djecu i tradicionalan obiteljski život. Zato je kaotičan brak s Angie završio katastrofalno. I slavu je doživljavao u stilu svih onih zvijezda stare škole, kojima je ideal bio da siđu sa scene i oproste se s publikom u trenutku kad im je karijera na vrhuncu. Bowie se tada nije povukao jer je bio svjestan kako albumi iz toga doba nisu dostojni njegove reputacije. Želio se oprostiti uz nešto mnogo bolje. A to je, nakon vrlo dobrih albuma “Heathen” i “Reality”, i učinio.
mare0801 volim te. Već početkom sedamdesetih gnjavio sam mnoge neka poslušaju Davida, uvjeravajući ih da će budućnost pokazati o kakvom je umjetniku riječ. Ta budućnost je došla, čitam tvoj predivan komentar, pred neki dan njegov se sin Duncan oženio svojom djevojkom, istog dana kad su saznali da ona ima karcinom. A život ide dalje.