Prije 30 godina pojavio se prvi album grupe Pips Chips & Videoclips pod naslovom "Shimpoo Pimpoo". Kad danas poslušate novi album "Vesna", razlika teško može biti veća. I tako je već godinama, zapravo barem dva desetljeća, od albuma "Drveće i rijeke". Postoji ona izreka (u svijetu barem) da su neki rock-bendovi među posljednjima kojima znadete imena svih članova. Kod Pipsa to nije slučaj, jer osim Dubravka Ivaniša široj publici nisu poznati svi suradnici koji su prošli kroz bend ili su u njemu danas. A precizno su navedeni i na novom albumu.
Namjerna depersonalizacija krenula je otkako se Ivaniš odrekao nadimka Ripper, a to je na domaćem terenu bilo otprilike kao kad je Prince odustao od poznatog imena i prozvao se "artist formerly known as Prince" (AFKAP). Opće Ivaniševo gađenje prema mehanizmima rock-stardoma i popularnosti unazad dvadesetak godina kod nas je bio hrabar iskorak, prema miru u kojem može snimati albume kakve hoće i kad hoće. Jesu li to Pipsi ili samostalni radovi? Nije važno.
Novi album "Vesna" dolazi deset godina nakon posljednjeg "Walta" i pokazuje da su Pipsi, ili Ivaniš, ostali jedno od posljednjih imena iz devedesetih koje i danas radi zanimljive, pomaknute stvari te ne robuje konvencijama. A mogu rasprodati Dom sportova, Šalatu, Beerfest ili pet koncerata u klubu Sax, što će hodočasnicima zasigurno biti prilika poput onima ranije s Azrom u Kulušiću 1981. I možda će putem osjetiti sličan bunt protiv konvencija ili barem neukalupljenost u mehanizme poželjnih modela života koji među "klijentima" vladaju u mimikriji suvremenog svijeta.
Baš ta laž i mimikrija možda su osnovne teme albuma "Vesna" kojim Ivaniš "presvlači" prethodne "živote" i tumači stvarnost. Zapravo govorimo o manekenu svojeglavosti kod nas koji pokazuje da se ne mora plivati niz struju, da možeš misliti svojom glavom, pa i pisati pjesme koje u sebi sadrže toliko različitih sastojaka da nekima, pogotovo onima koji ne vole Pipse, mogu djelovati kao zajebancija na njihov račun. U samo 35 minuta, među osam pjesama, novi singl "Većinom" najizravnije nabraja što su to sve danas većinski krive presumpcije o nekome ili nečemu, a zapravo se ljudi igraju skrivača i bježe od stvarnosti. "Većinu tog izbacio bih van, većinu tog me sram/Puno tog su pizdarije, većina tog je greška i neka je/Netko za tebe pamti uspomene, jer ogromna je šansa da ništa ne ostane".
Putem je Ivaniš mane pretvorio u prednosti, ili barem "ozakonio" i prihvatio, što je kod nas prilično rijetka situacija. Pogotovo nedavnom izjavom pred objavljivanje albuma "Vesna" da nije rođeni, nego "stvoreni frontmen", valjda htijući naglasiti demokratsko pravo da ne moraš pjevati nekoliko oktava da bi poručio nešto važno. Razumljivi tekstovi o dilemama starenja, srednjih godina, ljubavi i pronalasku identiteta čini pjesme s "Vesne" prilično komunikativnima, a i nekoliko trenutaka u kojima su se dotakli hitoidnog pop-teritorija može pomoći.
Drugi singl "Većinom" i sjajna "Klijenti" (s ironičnim autotune vokalom), pravi su melodični hitovi s jakim potencijalom za radijska emitiranja, koji će, pretpostavljam, s bendom u koncertnom okruženju dobiti žešću ovojnicu. Možemo sad spominjati LCD Sound System ili Flaming Lips, ali otkako je David Friedmann miksao "Drveće i rijeke" taj zvuk stalno je prisutan kod Pipsa. "Glas za bluz" između njih gitaristička je, bendovska vožnja s minimalističkim rifom á la Jack White. Stara veza s Rundekom jasna je u vokalu "Copperfield & Coppertone", sjajnoj pjesmi i svirci benda, budućem klasiku kao što će to biti i pjesme "Netko" i "Vesna". Klavirska balada "Netko" ulazi u red velikih pjesama Pipsa, a melankolični ugođaj s finom melodijom, kombinacijom potmulog bubnja, klavira i glasova, možda je najelegantnija na ploči. I dozvoljava produljenje minutaže na koncertima pa bi "Netko" mogla postati magnumopus duljeg trajanja od četiri minute. Općenito, čini se da je jezgrovitost pobijedila, mada neke od ovih pjesama nude improvizacijske ili ritmičke mogućnosti za dulje hipnotičke verzije.
Mada, čudno je da balada "Netko" otvori drugu stranu vinila, što je vjerojatno projekcija za album koji ima osam pjesama i traje oko 35 minuta. Šesta "Pariz" kao prvi singl bila je demitologizacija hoch putovanja mitskim gradom kao katalizatorom sasvim ovozemaljskih odnosa među ljudima, svejedno događa li se to u Parizu ili u Zagrebu.
I "SSND" ("Svi su na drogama") obrnuto je gledanje od redovitih, ovdje je, naime, problem glavnog lika što nije na drogama kao svi drugi. Zapravo se radi o namjernom izvrtanju prevladavajućih stereotipa o "zdravom društvu", tj. lažima u kojima živimo, dok se ispod takve fasade otkrivaju sasvim suprotne navike. Završna "Vesna", s finim ljuljajućim ritmom i melodijom, ali i sjajnim refrenom koji bi potpisao i Rundek, još je jedan ironičan osvrt na to; linije poput "Ja sam genijalan tip, a ne neka greška, ja nisam k'o svi", ili "Ja sam obiteljski tip, stalno pričam ženi o tebi", objašnjava poziciju koju danas morate imati ako ne želite poludjeti od raznih "modela", likova i života koji vam se nude u masmedijskoj "istini". Ivaniš i Pipsi imaju svoj pogled na tu istinu i s njime ne posustaju.
Što se mene tiče da snimi album na razini Dylnaovog "Highway 69 revisited" ne mogu zanemariti bahatost koju pokazuje u svakom javnom nastupu ali i u ponašanju u javnosti. Jedan od onih koji je shvatio tajnu svemira i ne propušta priliku da pokaže prijezir prema svima koji misle drugačije ili ne shvaćaju sve na njegovoj uzvišenoj razini.