Bura koja je danima puhala otpuhala je promet s autoceste i pomela splitske ulice. Ljudi su se zavukli u kuće i zatvorili škure, samo noću kamen blista kao trag bijele mjesečine po moru. Pjacete su opustjele, a željezni skeleti na rivi svojim sjenama plaše stare kamene kuće skrivajući im lijepa pročelja. Samo gdjegod u dvorištima ostavljeni stolovi i stolci nude se u zavjetrini prolazniku na priču, na šapat, na tajnu koja se iznenada otkriva dok se more utapa u tmini visokih valova koji tuku o obalu i ne daju trajektima da isplove. Njih nije briga za priče o bivšim, sadašnjim i budućim intendantima i gradonačelnicima. U ranu noćnu, olujnu uru grad, barem se tako čini, spava. Samo gospođa Matilda Ljepousnić brza prema željezničkom kolodvoru vukući po kamenim ulicama svoju naprtnjaču čiji kotačići gotovo bešumno klize i upravo je prošla Marmontovom na kojoj osim nje nema žive duše. No ponoć je još daleko, a vlak je već postavljen na drugi kolosijek i osvijetljen. Zbog nevremena mnogi su putnici uranili potražili u njemu svoj zaklon bojeći se da ne zakasne. Na vratima vagona bijela je omotnica na kojoj velikim crnim slovima piše ZAGREBAČKI KOLODVOR.
To je dakle odredište tog vlaka, nije to onaj opjevani vlak prema jugu iz Dedićeve šansone o nevinim i ranjivim djevojkama čiji snovi još mirišu na lovor, miloduh, ruzmarin i slatke korice arancine. Ovo je neka druga priča i Matilda prije nego što će zakoračit na visoku stepenicu i ući u vlak rukom poravna dva reda svoje biserne ogrlice i provjeri i ovratnik na bluzi je li sve na svome mjestu i kako treba biti. Te stepenice na ulasku u vlak uvijek joj se čine previsoke valjda zato, jer je omanjeg rasta i njezina prtljaga uvijek prijeti da će je povući natrag na peron. Matilda strahujući ipak nekako podiže svoj crni ruksak u kojem su knjige pitajući se tko zna po koji put zašto nije kupila auto, jer to bi bilo puno ugodnije i omogućilo joj više slobode da lagodnije mijenja odredišta svojih putovanja. Ali, nije ona taj tip, vožnja nije za sanjare koji se lako pogube u svojim mislima kao što bi se lako i neoprezno mogla izgubiti na cestama života. Odjeljci u vlaku uglavnom su već puni i ona nevoljko uđe u jedan u kojem je sjedio čovjek sa štakom ocijenivši da taj valjda neće biti naporan sa svojim pričama i dodijavanjem.
I nije prošlo ni pet minuta, a čovjek joj je već ispovjedio svoj život i kako je bio neko vrijeme u Južnoj Africi. „ Sve čega bih se dotaknuo pretvorio bih u zaradu, u zlato", rekao je Matildi dok je ona krišom pogledavala na njegov kovčeg od crnog platna s nataloženom prašinom oko ručke i na njegovu torbicu od plastike izblijedjelu od sunca i vremena dok mu i jedno drugo, dok priča, visi i njiše se iznad glave. Priča je bogata uspjehom i nekako u opreci s onim kako pripovjedač izgleda. I zatim se sav skvrči i sunovrati u iznenadni neuspjeh zbog nerazumijevanja žene, zbog prevaranata koji su mu sve oteli i opljačkali njegovo bogatstvo i glas mu se stiša kao da se boji da ga ne čuje onaj ili ona koju spominje. I povjerljivo otkriva Matildi: "Ja ne gledam televiziju, ne slušam vijesti, ne čitam novine, ja samo slušam glazbu", završavajući priču o sjaju zlata u Južnoj Africi i zbilji svoje domovine u koju se vratio i u kojoj su ga prevarili. Nekako istovremeno ulazi kondukter i kaže:
"Tu vam ne radi ni grijanje ni hlađenje, prijeđite u drugi kupe." Čovjek sa štakom ne želi se preseljavati, muka mu je i na samu pomisao da ponovno vuče kovčeg, a Matilda posluša konduktera i povuče svoju naprtnjaču s knjigama i krene za njim, koji ju smjesti u jedan prazan odjeljak bez putnika, kao da ga je čuvao samo za nju. Matilda se pristojno zahvalila dok Mate, tako reče da se zove, isprobava pred njom može li se prozor otvoriti i zatvoriti. „Kad poželiš, ja ću ti smanjiti svjetlo da možeš spavati", reče Matildi njezin novo ustoličeni kondukter zaštitnik, dok ona zbunjeno žmirka pitajući se: "Što je sad ovo?" Kondukter zatim odlučnim zamahom ruke otkida iz službenog bloka komadić papira i ispisuje za Matildu broj svog mobitela i dodaje kao da je zbog nečeg tješi: "Ja sam ti tri kupea dalje, ako ti nešto usfali, ja sam tu." U lijevom kutu otrgnutog papirića piše Hrvatske željeznice a u desnom Domovni kolodvor. Matilda mu, ne znajući što bi drugo, ljupko zahvaljuje: "Vi ste moj anđeo čuvar." Mate, visok i kršan, narodski čovjek zadovoljan je i krene kao da će otići, ali se nakon dva koraka vrati, sjedne pomalo zdvojno nasuprot Matilde i pita je: "Imaš li ti muža?" „ Imam", odgovori ona. Jest da laže, ali se nada da će je Mate, pošten čovjek koji drži do tradicije, tako ostaviti na miru.
No on je uporan:. „A imaš li ti neku prijateljicu, udovicu ili raspuštenicu, ja bih se oženio!"
Matilda se smješka i ne želi ga razočarati pa mu obećava da će razmisliti. „Ma znaš, ove cure danas, njih zanima jedino materijalno, što imaš", pomalo je zdvojan Mate.
„A gdje živite?", raspituje se Matilda pomalo već zabrinuta za sudbinu svog anđela čuvara, neženju.
I Mate spremno odgovori: "Živim malo u Splitu, a malo na selu." I nakon male stanke zaključi: "Živim zapravo na kotačima."
„A gdje je to na selu?", radoznala je Matilda. „Kod Perušića, za deset minuta si u Trogiru."
„A tako", mrmlja Matilda. Vlaj je gleda, sve mu se čini da takva dama odavno već nije ušla u vlak, takva fina gospođa s bijelom bluzom i biserima oko vrata. I dok je promatra, postaje malčice zabrinut za nju pitajući se kako to ona putuje noću sama, vlakom, sa svakakvim muškim svijetom. I brižno je pita: "Trebaš li vode?" „Ne hvala, ponijela sam bočicu s vodom", odgovori mu. I Mate ode, snažan, jak, naš vlaj s mekim srcem. Vlak je krenuo, a Matilda vadi iz torbe jastučić u bijelom platnu što ga je ponijela od kuće, stavlja ga pod glavu i pokušava zaspati. No iznenada vrata kupea se otvore, upada Mate i sjeda jadajući se: "Došao je revizor! Ma kud baš u moj vlak?
Eno ga, u Gračacu je izašao sebi po kavu." Vadi mobitel iz džepa i javlja kolegi upozoravajući ga: "Kod tebe smo u 3.30", a Matildi koja ga ništa ne pita objašnjava: "Ne smiješ popit' ni jednu rakijicu, odmah te kazne. Nego imaš li ti neku prijateljicu koja bi se udala", opet će on i odmah nastavlja: „Imam dva traktora, dva auta, zimi drva koliko hoćeš, a moj stari, on ima ovaca i prasce imamo. Možeš jesti mesa cijelu godinu ja ti najviše volim jesti kupus s fažolom ili, kako se to kod vas kaže, s grahom. A mi ti ovako ljeti u selu, nas pet šest, svaki da po stotku i kupimo janje i ispečemo ga na ražnju i pivo kupimo. A ne kao u gradu, dva mala piva, trideset kuna! A moj stari, ma taj ti samo naručuje, kupi Mate ovo, kupi ono, nema granica, preš'o je sve granice."
„Pa neka i on vama nešto kupi", kaže Matilda u iznenadnoj ulozi obiteljske savjetnice. „ Ne mogu", kaže vlaj nježna srca , naglo ustane i reče: "Ja ću tebe sad zakračunati."
„Molim?", plašljivim će glasom Matilda, „ nemojte molim vas, a što ako moram na toalet?" Mate se ne da smesti. „Zakračunat ću te kad stignemo u Knin." Sad će ući džepari, varalice, Srbi. Nije da ja njih mrzim. Nikoga ja ne mrzim, ali skinu cipele, a smrdu im noge." I kondukter izađe, uzme iz torbice, koja mu visi na ramenu, neki ključ i zakračuna Matildu. Ona ne zna da li da se smije ili plače i već vidi sebe zaboravljenu u vlaku, vidi se kako se posljednjim snagama nastoji ne popiškiti u odjeljku drugog razreda Hrvatske željeznice. I samo se još nada da će je možda pronaći čistačica kad vlak stigne na zagrebački kolodvor i iz njezine pantomime zaključiti da je zakračunata. I kao u knjigama o samopomoći naglas izgovara: „Samo da me ne uhvati panika, sve će biti dobro", ali nekako sumnja u to da bi mogla naglo oboljeti od klaustrofobije. A vlak brza dalje u noć. Matilda odlučuje upisati seminar iz zen budizma za ovakve i slične slučajeve, kad se vrata kupe naglo otvore. Mate spasitelj nije je zaboravio, sjeda i kaže joj: "Ja ću ti sada čuvat stvari, a ti idi u WC i popišaj se."
„Hvala lijepo", odgovori Matilda i ubrza prema toaletu. Kada se vratila, Mate je još bio tu i smješkao se ispod brka. „Moj telefon imaš, nazovi me kad opet dođeš u Split. Ti počasti, a ja ću platiti."
„Dobro, može", klima glavom putnica s bisernom ogrlicom, a Mate vlaj još upita:" A hoće li te čekati muž?"
„Ma ne, ja stanujem nedaleko od kolodvora", odgovori mu. „Zvao bih ja tebe da te počastim u Zagrebu, ali neću da on bude ljubomoran, ionako ništa nije bilo pa da se čovjek bez veze ne ljuti."
„Gdje je revizor?", pita Matilda nastojeći skrenuti razgovor na neki drugi kolosijek. „ A eno ga, još sjedi, budan je, kraj je mjeseca i mora onima na željeznici podnijeti izvještaj."
Rano je jutro i vlak stiže na Glavni zagrebački kolodvor. Mate se opet pojavio i ,dok je silazila s vlaka, dodao joj je naprtnjaču i kazao: „Ne zaboravi, ja bih se ženio."
Matildi je nekako žao tog čovjeka da ostane sam pa sad tko zna, ako ima neka koja cijeni dobrotu, a ne smetaju joj prasci i ovce, ona za svaki slučaj čuva Matin broj mobitela ili, kako ono već zna pisati u novinama, Podaci poznati redakciji.
Noću sanja noćni vlak od juga prema sjeveru i odjednom vidi Matu kako jede janjetinu sa svojim društvom, tamo negdje u selu blizu Perušića i kaže svoj braći po pivu: "A ona mala iz Zagreba sigurno me zaboravila, a ja bih se ženio"!
Vlak Split - Zagreb. Visoki i kršni kondukter Mate, snažan, jak, brkat, naš vlaj i narodski čovjek s mekim srcem bi se ženio, a Matilda ima bisernu ogrlicu i ide u Zagreb.