Od mjesta najbrutalnijih zločina do svjetskih književnih pozornica, životni put Chrisa Cartera sve je samo ne običan. Rođen u Brazilu, studirao je kriminalističku psihologiju u SAD-u, a potom godinama radio s počiniteljima teških zločina, uključujući serijske ubojice. Nakon toga zamijenio je psihologiju glazbom te desetak godina svirao gitaru u brojnim glam rock bendovima. Svjetsku slavu ipak je stekao kao pisac kriminalističkih trilera, ponajprije zahvaljujući popularnom serijalu o detektivu Robertu Hunteru. S ovim fascinantnim čovjekom imali smo priliku razgovarati na ovogodišnjem zagrebačkom Interliberu gdje je predstavio je svoj najnoviji roman "Igra mačke i miša", objavljen u izdanju Sonatine i Mozaik knjige.
"Hrvatska mi je već jedanaesta zemlja na ovoj turneji! Neka od tih putovanja bila su stvarno luda. Često putujem, ali skoro nikad ne stignem ništa razgledavati. Vidim puno hotela, zračnih luka i sajmova knjiga. Volio bih da je stvar malo mirnija, ali ne smeta mi i ne žalim se. Volim razgovarati sa svojim čitateljima i uvijek dajem sve od sebe da im posvetim što više pažnje mogu. To je jedna od stvari zbog kojih toliko volim ovo raditi. Ponekad si toliko umoran od pisanja, a onda upoznaš ljude koji obožavaju tvoj rad, presretni su i uzbuđeni što razgovaraju s tobom i kažeš si: 'Znaš što? Nastavit ću.' Zbog toga sve ima smisla", odmah po upoznavanju energično nam je rekao Chris Carter.
Prevođeni ste na 14 jezika i imate horde vjernih obožavatelja diljem svijeta – što mislite da ljude toliko privlači u vašim knjigama?
Nemam apsolutno nikakvu ideju. Stalno me pitaju: 'Zašto ljudi toliko vole Huntera?' Nemam pojma. Ne znam što radim. Zbilja, ne šalim se. Nisam prirodni talent za pisanje. Borim se za svaku riječ, svaku rečenicu, svaki odlomak, svaku stranicu, svako poglavlje. Ne izlazi to samo od sebe. Nemam formulu. Prije nego što sam napisao svoju prvu knjigu, nikad nisam napisao ništa, čak ni kratku priču. Samo sam odlučio: 'Napisat ću knjigu.' I to je bilo to, jednostavno sam napisao priču onako kako sam mislio da treba biti ispričana. I zato, kad me ljudi pitaju za savjet, kažem: 'Gledajte, možete davati savjete samo u granicama vlastitog iskustva. A moje je iskustvo vrlo maleno.' No, možda je jedan od razloga taj što u knjigama puno koristim svoja znanja iz kriminalističke psihologije. Ljudi su po prirodi znatiželjni. Razlog zbog kojeg gledaju dokumentarce o Jeffreyju Dahmeru ili Tedu Bundyju nije taj što žele vidjeti Dahmera kako jede drugo ljudsko biće, nego žele razumjeti zašto to radi. Mi ljudi smo takvi. Pokušavamo shvatiti stvari koje ne razumijemo.
Kažete da ste slučajno postali pisac, ali kako ste postali kriminalistički psiholog?
Zapravo sam želio biti liječnik. Moj je otac bio liječnik, a kad si dijete želiš krenuti stopama svojih roditelja. Kada sam završio školu, otac me pitao što želim studirati. Rekao sam da želim studirati medicinu i biti liječnik. On mi je odgovorio: 'Oh, stvarno? Pođi sa mnom.' Tako me odveo u bolnicu u kojoj je radio i proveo me posvuda, od operacijske dvorane do hitne službe, intenzivne njege, baš posvuda. Onda, nakon cijelog dana hodanja po bolnici, pitao me: 'Želiš li i dalje biti liječnik?' A ja sam rekao: 'Ne.' Stoga, kad sam otišao na fakultet, nisam znao što studirati. Ali SAD ima vrlo dobar sustav koji studentima omogućuje da najprije odrade takozvanu opću godinu studija jer se polazi od razumijevanja da mnogi mladi, kada upišu fakultet, još ne znaju čime se točno žele baviti. Primjerice, tijekom jednog semestra mogu slušati sedam ili osam različitih kolegija: jedan iz psihologije, jedan iz prava, jedan iz računarstva, jedan iz ekonomije, jedan iz arhitekture... Tako do kraja prve godine steknu puno jasniju predodžbu o tome što žele studirati. I ja sam prošao takav sustav. Kada sam upisao fakultet, upravo se uvodio jedan posve novi studij pod nazivom Psihologija kriminalnog ponašanja. Već mi je sam naziv zvučao zanimljivo pa sam upisao uvodni kolegij iz tog područja. I već nakon jednog semestra znao sam da se time želim baviti.
Većina nas za kriminalističku psihologiju zna samo iz filmova i TV serija, a pretpostavljam da ti prikazi baš i nisu realistični. Kako doista izgleda taj posao?
Filmovi i TV serije nikada nisu realistični jer bi bili iznimno dosadni! Primjerice, forenzičari ne rješavaju zločine, ne rade ono što vidite u CSI serijama. Naravno, forenzikom možete otkriti brojne stvari o nekom zločinu. Ali sve što forenzičari rade jest da te informacije proslijede istražiteljskom timu, a oni se dalje time bave. Da policajac uđe u forenzički laboratorij i nešto pita čovjeka koji ondje radi, ovaj bi mu rekao: 'Već sam vam poslao rezultate, sami se time bavite. Nemam vremena pokušavati odgonetnuti ta sranja umjesto vas.' (smijeh) Isto tako, ni kriminalistički psiholozi ne rješavaju zločine. Ranije je bilo i toga, kao kada sam ja počinjao, ali danas uglavnom čitaju izvješća i gledaju fotografije. Ne odlaze na mjesta zločina, odnosno čine to samo ako se od njih zatraži. U osnovi, najveći dio posla kriminalističkog psihologa svodi se na analizu počinitelja i nastojanje da istražiteljima pruži bolji uvid u viktimologiju, odnosno u obilježja žrtve i okolnosti njezina stradavanja, kao i u razinu nasilja primijenjenog tijekom zločina. Pokušavamo odgovoriti na pitanja zašto je počinitelj ozlijedio žrtvu na određeni način, primjerice unakazio joj lice ili joj odrezao dio tijela te što bi neku osobu moglo navesti da počini tako nasilan zločin nad drugom osobom. Istražiteljima ponudimo određene smjernice, a oni odlučuju hoće li ih iskoristiti ili ne.
Postoji li neki slučaj koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Sjećam se svakog slučaja. Sve mi je urezano u pamćenje.
Kada dođete na mjesto zločina i ugledate mrtvo tijelo, taj prizor ostaje s vama. Postoje stvari koje ljudi ne razumiju i koje ne mogu dočarati ni filmovi ni knjige. Primjerice, svako mjesto zločina ima specifičan miris, koji se razlikuje ovisno o okolnostima. Drukčiji je ako je riječ o više žrtava, ako ima mnogo krvi ili ako je žrtva bila u vodi ili izložena vatri. Još nešto što smo otkrili, ili što sam barem ja osobno osjetio radeći taj posao, jest da i strah ima miris. Možete ga osjetiti kada uđete na mjesto zločina na kojem je netko bio mučen. Ne vjerujem u predosjećaje ni u šesto čulo. Ipak, postoje mjesta na kojima već pri ulasku osjetite da se ondje nešto dogodilo. Posebno mi je teško bilo baviti se zločinima u kojima su žrtve bila djeca. Ljudski mozak za mnogo toga može pronaći opravdanje ili barem objašnjenje, ali kada je riječ o zločinima nad djecom, to je nemoguće. Zašto primijeniti toliku razinu nasilja nad nekim tko vam se nikada ne bi mogao suprotstaviti? Takvi postupci upućuju na razinu sadizma ili nepoštovanja prema životu kod počinitelja koja nadilazi ono što većina ljudi može zamisliti. Zato mjesta zločina na kojima su žrtve djeca ostavljaju još snažniji dojam. No svako je mjesto zločina strašno jer je ondje netko izgubio život.
Kako se uspijevate nositi s time? Pomaže li vam pisanje ili možda psihoterapija?
Pa, sada više ne radim taj posao. Ali ostavio je traga na meni. Oduvijek sam znao da svi odlasci na mjesta zločina, gledanje tolikog nasilja, tolike patnje moraju ostaviti traga. Danas se borim s depresijom, patim od nesanice i imam noćne more. Sve to dolazi iz tog razdoblja. Bila je to dobra profesija, ali sada plaćam cijenu. Teško je nositi se s time, ali nastavljam. Pisanje mi jako puno pomaže. Nije važno koliko ludog ubojicu stvorim, koliko je narcisoidan ili koliko je sadističan jer znam da je to fikcija – samo zatvorim knjigu i završim s pisanjem za taj dan, odgledam neki film i više uopće ne razmišljam o svojim pričama. A kad radiš na stvarnim zločinima, to je nešto sasvim drugo. Odeš kući i ne možeš se isključiti jer znaš da negdje vani postoji netko tko ubija ljude i da moraš učiniti sve što možeš kako bi pomogao policiji uhvatiti tu osobu.
Što se psihoterapije tiče – bio sam psiholog i znam sve trikove. I iskreno, terapija ne djeluje na sve i ne pomaže svima. To ovisi o osobi, ali ja znam da mi to zapravo ne bi pomoglo. Osim toga, dajem sve od sebe. Mislim da svi to radimo. Samo smo ljudi i trudimo se danas biti bolji nego što smo bili jučer. Samo pokušavamo živjeti svoj život najbolje što možemo, dan po dan. Neki su dani teži od drugih, ali to je život.
Otvori KEKS Pay
