Anegdote uvijek govore više od stotinu napisanih stranica teksta, pa je tako i Hrvoje Dečak, koji je moderirao razgovor o monografiji "Lisinski 1973. - 2023." na Interliberu, književnu promociju započeo s jednom zgodom.
- Godine 1990. jedan južnokorejski dirigent, njihov tada najpoznatiji dirigent, Im Won-sik, gostovao je sa svojim orkestrom u Lisinskom. U razgovoru s nakon koncerta rekao je: “Moram vam priznati da do sada nisam čuo za Zagreb, ali za dvoranu Lisinski svi smo već jako dobro čuli” - ispričao nam je Dečak, a samo te dvije rečenice vrlo jasno dokazuju što Lisinski znači za Zagreb, Hrvatsku, ali i svijet.
Monografija "Lisinski 1973. - 2023." autorice Ane Unkić i urednice Jelene Vuković prvi je put javnosti predstavljena još krajem rujna, a do sada je, kaže autorica, primila samo pozitivne reakcije na knjigu.
- Reakcije su zaista jako dobre, kako od stručne javnosti i medija, tako i publike. Također, moram se pohvaliti da smo bili na prijemu kod zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, kao i kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Naime, njegov otac Stipe Milanović bio je predsjednik drugog Odbora za izgradnju dvorane, koji je naposljetku doveo do njezina otvorenja. Ni u snu nisam očekivala takav interes i drago mi je da postoji zanimanje za ovo izdanje. Naposljetku, željela sam da knjiga ne bude napisana previše stručnim jezikom, upravo kako bi zainteresirala i one koji svakodnevno dolaze u Lisinski, a ne samo užu stručnu javnost - rekla je Ana Unkić, koja je ispričala nešto i o dugotrajnoj izgradnji dvorane Lisinski, koja započela sredinom 50-ih godina prošloga stoljeća.
- Glavni začetnik ideje bio je maestro Milan Horvat, tadašnji šef-dirigent i direktor Zagrebačke filharmonije, koji je tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca nastojao potaknuti na pokretanje projekta izgradnje koncertne dvorane. U to je vrijeme i Matica iseljenika Hrvatske, današnja Hrvatska matica iseljenika, tražila prostor za svoje djelovanje pa je naposljetku 1957. godine raspisan natječaj pod nazivom "Dvorana Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom". Dakle, koncertna je dvorana u početku bila zamišljena kao svojevrstan dodatak tom projektu. Već sljedeće godine, 1958., odabrano je idejno rješenje arhitektonskog studija Haberle, međutim, izgradnja je počela tek 1960. godine, no vrlo je brzo zaustavljena, zbog nedostatka financijskih sredstava. Dodatna prepreka bila je i velika zagrebačka poplava, koja se dogodila 1964. godine, kao i činjenica da su se istodobno gradili i drugi veliki objekti poput Doma sportova, a mnogi smatraju da je ključni trenutak za dovršetak dvorane bilo imenovanje njezina prvog ravnatelja, Ive Vuljevića, dvije godine prije otvorenja. Vuljević je do tada već imao bogato iskustvo: sudjelovao je u organizaciji prvog Muzičkog biennala 1961. godine, vodio je Ansambl Lado, koji je u to vrijeme nastupao diljem svijeta, radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a imao je i određene političke veze, što je sve bilo važno kako bi se projekt napokon priveo kraju. U samoj monografiji nalazi se i niz vrlo humorističnih prikaza naših ilustratora koji su se ismijavali stalnim najavama otvorenja dvorane. Naime, njezino se otvorenje opetovano najavljivalo, ali se iz različitih razloga nikako nije ostvarivalo. Milko Kelemen, primjerice, prvi direktor Muzičkog biennala Zagreb, u jednoj je svojoj knjizi istaknuo da je dvorana bila životni projekt Ive Vuljevića te da bez njega vjerojatno nikada ne bi bila dovršena - ispričala nam je autorica monografije.
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, unatoč svim preprekama na koje je naišla tijekom izgradnje, konačno je otvorena 29. prosinca 1973. godine, a zanimljivo je da je, tijekom obilaska predvorja, na rame Đurđice Milanović, majke predsjednika Milanovića, pao komadić šiljka kristalnog lustera. Ti kristalni lusteri, popularno zvani "maslačci", već više od pola stoljeća krase stropove Lisinskog, no ime njihova autora sve do objave ove monografije nije bilo poznato javnosti.
- Zahvaljujući radu na ovoj knjizi, uz pomoć gospođe Ivane Musić iz Udruge umjetnika primijenjenih umjetnosti, otrkila sam kako je autor "maslačaka" gospodin Mladen Kakša. Riječ je o i danas aktivnom dizajneru rasvjete koji je tada bio zaposlen u Tvornici lustera Ivan Šikić u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Zaposlio se ondje malo prije nego što je stigla narudžba studija Haberle, koji su projektirali dvoranu. Projektirao je te lustere, koje je kasnije izradila tvornica u suradnji sa Samoborskom tvornicom kristala, a nakon toga dao je otkaz. Budući da je bio zaposlenik te tvornice, njegovo ime nikada nije bilo nigdje zabilježeno, pa ova je monografija na neki način i dug gospodinu Kakši - rekla je Ana Unkić.
Ove zanimljivosti samo su mali djelić poglavlja "Jeste li znali?", koji se nalazi na samom kraju monografije "Lisinski 1973. - 2023.". Knjiga se inače sastoji od osam poglavlja koja se, kako kaže autorica, mogu podijeliti u četiri velike cjeline. Prva prati izgradnju dvorane, od ideje Milana Horvata do otvorenja; druga predstavlja prostore Lisinskog, od Velike i Male dvorane do orgulja, tonskog studija i manje poznatih prostora iza pozornice; treća, ujedno i najopsežnija cjelina, posvećena je događanjima u dvorani – ne samo koncertima nego i kazališnim predstavama, izložbama, simpozijima, kongresima, književnim tribinama i stand-up nastupima, dok se posljednja bavi značenjem Lisinskog za kulturni i društveni život grada, njegovim doprinosom koncertnom životu, utjecajem na umjetnike i autore te ulogom u važnim društvenim i političkim događajima, poput proglašenja hrvatske neovisnosti i državničkih komemoracija.
Ovu monografiju sve do nedjelje, 15. studenog, možete pronaći na Interliberu, na štandu Muzičkog informativnog centra, po sajamskoj cijeni, a možete je nabaviti i u samoj dvorani Lisinski, kao i na web stranici MIC-a.
Otvori KEKS Pay
