Kristian Novak, autor hvaljenog romana “Črna mati zemla”, nedavno je objavio novi, još intrigantniji roman “Ciganin, ali najljepši”. Već ga je predstavio na pulskom sajmu, a zagrebačko predstavljanje najavljeno je za 16. prosinca u kinu Grič.
Romi nisu baš često glavni likovi hrvatskih romana. Zašto ste odlučili da u vašem romanu baš Rom bude glavni muški lik?
Doista nisu. U posljednje vrijeme, koliko mi je poznato, tu je samo “Oblak boje kože”, odličan roman Nebojše Lujanovića. Svaki od četiri glavna lika u mom romanu karakteri su koji su ispali iz čvrste strukture svoje zajednice i pokušavaju opravdati svoju potragu za srećom, platiti cijenu za mjesto pod Suncem. Jedan od glavnih likova pripadnik je romske manjine. Romi su integralan dio društva pa nema razloga da ne budu i glavni likovi u pričama koje iz tog društva izviru. Autorskog interesa za likove Romkinja i Roma sigurno ima, ali uvjerio sam se da pisati o pripadniku etničke manjine nosi mnogo poteškoća, odgovornost, potrebu za detaljnim i dugotrajnim istraživanjem. Pokušao sam se savjesno postaviti prema tom izazovu, a na drugima je prosudba jesam li to učinio kako valja.
Zašto ste uz netipičnu ljubavnu priču koja preispituje nacionalne predrasude u Međimurju u roman uvrstili i priču o izbjegličkom egzodusu?
Odnos Roma i neromskog stanovništva u Međimurju promatram od djetinjstva. Da ne bi bilo zabune, iako je u mom romanu prikazana prilično mračna priča, ona o bijedi i kriminalu, taj odnos u stvarnosti ima i vrlo afirmativne komponente. Ljubav u tom kontekstu nipošto nije nezamisliva. Kako se u to uklopila priča s izbjeglicama? Migranti s dalekih, ratom pogođenih područja u hrvatskoj su javnosti doduše postali temom tek dolaskom velikog broja izbjeglica iz Sirije, no Međimurje ima mnogo dulju povijest kao tranzitno područje za ljude koji na Zapadu traže spas. I čini se da su moja promišljanja o tim dvama kompleksnim pitanjima vrlo rano išla ruku pod ruku, kao prirodan kontrapunkt. S jedne strane narod koji je bio nomadski, pa postao sesilan. I sada se suočava s posljedicama. S druge strane narodi koji nakon stotina godina “mirovanja” migriraju na Zapad. Njihove se sudbine sudaraju, ponekad ih čine neprijateljima. A krivci za njihovo stanje po svemu su sudeći – stotinama kilometara daleko.
Odakle vam tako precizne insajderske informacije o tajnovitom životu Roma u Međimurju, ali i o izbjegličkim kanalima i motivima?
Sve je, naravno, fikcija i svaka je sličnost sa stvarnošću slučajna. Ali budući da mi je stalo do uvjerljivih priča, ne mogu bez istraživanja. To u mom slučaju obuhvaća mnogo čitanja, gledanja dokumentaraca, ali prije svega žive interakcije s ljudima. Za lik Kurda imao sam dvoje informanata, Kurda i Arapkinju, s iskustvom života na području iz kojeg je pobjegao. Bilo je i praćenja situacije uživo iz kalifata, putem underground stranice Mosul Eye. Vrlo su mi važni bili razgovori s ljudima koji su živjeli ili još uvijek žive u romskim zajednicama, kao i s ljudima koji su profesionalno angažirani u radu s romskom populacijom. Trebali su mi i stručnjaci za kriminalistiku, pravo, vještačenja, biokemiju... Sve u svemu, više od godinu i pol otpalo je samo na istraživanje, pa je rukopis prije početka „raspisivanja“ teksta imao gotovo 800 kartica raznovrsnog materijala.
Ne mislim da je vaš roman krimić, ali je nesporno da ima kriminalističke elemente. Želite li time privući čitatelje ili jače naglasiti težinu problema o kojima pišete?
U temelju je moje priče od samoga početka bio kriminal kao sredstvo stjecanja moći i prava građanstva. A kad sam snažno motivirane karaktere stavio u opoziciju, sukob je eskalirao sam od sebe. U ovom je slučaju to bilo i pogodno za priču koju sam želio baciti na papir. Ništa ne razotkriva prikriveno kao eksplicitan čin nasilja. Ili s druge strane, ljubavi. Čini mi se da u ovoj priči oboje pridonosi razumijevanju skrivenih mehanizama više od kriminalističke istrage. Ona kao da postaje autoreferencijalnom, tapka u mraku i više razotkriva probleme istražitelja nego slučaj koji valja razriješiti.
Vrlo često romski predstavnici kritiziraju odnos međimurskih vlasti prema romskom problemu. Ali zašto onda u Međimurju ima sve više Roma?
Nema dvojbe da se u Međimurju, po mnogočemu najnaprednijem dijelu Hrvatske, u dijelovima romskih naselja živi u krajnjoj bijedi. I nesporno je da to treba promijeniti. Postoje stavovi da neki Romi sami čine premalo da bi poboljšali životne uvjete, no ako želimo postati civilizirano društvo, onda pitanje ne smije biti „zašto bismo“, nego „kako ćemo“. No, kada se o toj bijedi govori u medijima, česte su vrlo paušalne ocjene o ukorijenjenu rasizmu i neprestanu maltretiranju od strane većinskog stanovništva. Iako se i za to mogu naći potvrde, smatram da je Međimurje jedan od socijalno najotvorenijih krajeva ove zemlje. Nametanje kolektivne krivnje može obezvrijediti dosadašnji napredak u rješavanju problema i poboljšavanju kvalitete života. Kao da se pritom zaboravljaju djelatnici u školstvu, socijalnim ustanovama i lokalnoj vlasti i njihov svakodnevni angažman. Predstoji još dug put, a požrtvovni ljudi iz neromskih zajednica izuzetno su važni suputnici. Njihov rad treba honorirati.
Ni u romanu “Črna mati zemla” niste bili nježni prema idiličnoj i arkadijskoj slici o vrijednim i poštenim Međimurcima koji cijele dane rade i pjevaju svoje molske balade. Jeste li u novom romanu otišli korak dalje?
Ne vjerujem u romantiku kada je riječ o prikazivanju kolektiva. Što pak ne znači da nemam pozitivan odnos prema svom rodnom kraju i kvalitetama koje su tamo česte u ljudi. Vrijedni, samozatajni, topli, neskloni glumatanju, neobičan smisao za humor. Svakome je jasno da sam, kako u “Črnoj mati zemli” tako i u “Ciganinu, ali najljepšem”, istraživao što se događa sa zajednicom kada ona izgubi ravnotežu, čvrst temelj, kada se osjeti ugroženom. Na negativne pojave koje slijede nijedna zajednica ne može biti imuna. Prikazao sam dinamiku dobra i zla na primjeru fiktivnih međimurskih sela, samo zato što potječem odande, zato što nijedan drugi dio svijeta ne poznajem bolje, i ni zbog čega drugoga.
No, sada polako skiciram daljnje prozne projekte i postaje mi jasno: niti želim previše eksploatirati teme, niti lokuse. Posljednju sam riječ o Romima sigurno napisao s ovim romanom. A o Međimurju postoji još jedna jedina priča koju želim napisati, možemo je nazvati posljednjim dijelom neke „međimurske trilogije“. No, sigurno je da će neko dulje vrijeme ostati neobjavljena. Budući da je dijelom utemeljena na stvarnom događaju, treba proći neko vrijeme, da se stvori potreban odmak.
Naši romanopisci često imaju poteškoće u opisivanju ženskih likova. Ali vaš lik sredovječne Međimurke Milene Muriše odlično je i zamišljen i opisan. Kako vam je to uspjelo?
Onako kako to činim pri izgradnji svakog drugog lika. Prisluškujem, čitam, pitam. S jedne strane pokušavam proniknuti u doživljajni svijet i životna iskustva osoba oko mene, s druge strane gradim na temelju postojećih literarnih tekstova o sličnim likovima. Autorice su, čini se, preuzele primat u našoj književnosti nad autorima, pa sjajno opisanih ženskih likova ima napretek. Iz književnih izvora su mi za rad na liku Milene najdragocjeniji bili koncepti tjelesnosti, odnosno reakcije tijelom, te detaljno i lucidno seciranje međuljudskih odnosa. Ne želim generalizirati, nisu to nekakve imanentne značajke ženskih likova. Prije su to odlike domaćih autorica koje su najviše utjecale na mene i koje su prirodno “sjele” uz karakter Milene.
Kako to da će film baziran na vašem romanu “Črna mati zemla” režirati slovenski redatelj?
U igri je bilo i nekoliko odličnih domaćih redatelja, no predloženi koncept Roka Bičeka najviše je odgovarao onome što smo producent i ja htjeli od filma. S moje je strane ova ideja: film na kojem se neće vidjeti da je riječ o adaptaciji. Volio bih da roman bude odskočna daska za sasvim novo umjetničko djelo. Rok je vrlo mlad i izuzetno talentiran redatelj, ulazi s puno energije i strahopoštovanja u projekt, a sa sobom nosi iskustvo u umjetničkom tretmanu mnogih bitnih elemenata priče “Črne mati zemle”.
Desetljećima je sjeverozapadni, kajkavski dio Hrvatske nekako bio neinteresantan piscima, filmašima, kazalištarcima. Vi ste taj trend preokrenuli. Jeste li svjesni toga?
Ako sam imalo pridonio tome, nitko sretniji od mene. Sjeverozapad itekako zaslužuje pažnju. Tu je specifičan kompleks tema i motiva, bogato kulturno nasljeđe, tu su, prije svega, iznimni umjetnici, kulturni radnici, znanstvenici i povjesničari. Neke od njih osobno poznajem, mnogi utječu na moj rad. Osim u Međimurju, bogate scene postoje i u Koprivnici, Varaždinu, Bjelovaru, Đurđevcu, Križevcima... Neće sve ostati na Krleži, Galoviću i Gruntovčanima. Ne smije.
Koliko je osobne hrabrosti potrebno za beskompromisno pisanje?
Svako toliko dogodi mi se „pa nećeš valjda TO napisati“ – trenutak uzmaka. Ispadne da to biva na ulazu u područje koje tek valja mapirati. Nikada se nisam, niti ću se u budućnosti smatrati autorom koji tekst temelji na provokaciji. To je legitimno, no meni su zanimljive teme koje se na prvu ne čine eksplozivnima, s obzirom na to da živimo u 21. stoljeću. Obiteljski odnosi, odnos male zajednice i pojedinca, priroda i povijest zla, javnost, skriveni mehanizmi moći, ljubav. Mislio bi čovjek: nema greške, možeš se opustiti. No, i “Črna mati zemla” izazvala je, za mene ipak neočekivano, zgražanje dijela javnosti. Na novi roman pristiglo je do sada i nekoliko izuzetno negativnih reakcija. Dakle, nije bitno gdje zagrebeš. Treba samo dovoljno duboko kopati da bi se naišlo na neku neuralgičnu točku. Nakon onog trenutka uzmaka, slijedi pomisao: „Ako nećeš ti napisati, nitko neće.“ I pišem dalje, izvan zone komfora. Niti sam jedini na domaćoj književnoj sceni, niti sam najhrabriji. Nadam se da nakon ovog doba javne histerije slijedi neko smirenije doba. Malo više razboritosti, uvažavanja tuđeg mišljenja, spremnosti na preispitivanje vlastitih stavova. Tada će se lakše i slobodnije pisati. •
istina boli i one koji ju vaznom drze-i svejedno je neprocjenjivo dobro kao i svaki lijek.dobro je sto pisete.