Suđeni su mu bili glavni gradovi i jaki znakovi. Rodio se prvoga dana 1956. u glavnom gradu Semberije, Bijeljini. U zemlji između rijeka Save na sjeveru i Drine na istoku, te planine Majevice na jugu i zapadu, o kojoj su đaci iz poznavanja prirode i društva učili kao o bosanskoj žitnici. U petom osmoljetke sele ga u glavni grad Hrvatske, u kojem provodi formativne godine i odrasta u jednu od amblematskih figura zagrebačke omladinske kulture iz vremena Novog vala. Bio je kreator i organizator, ključni čovjek Novog kvadrata, skupine strip-crtača, okupljenih oko tjednika Polet, koji su predstavljali hrvatski - ili će prije biti jugoslavenski - odgovor na novi europski strip, Moebiusa, Huga Pratta, Guida Crepaxa, Philippea Druilleta. Kasnije, nekako prirodno i po logici posla, bavi se novinskom ilustracijom - jer zlatno je doba novina u Hrvatskoj - i grafičkim dizajnom, koji je u Zagrebu tog vremena pri svojim vrhuncima. Izlazak iz sivih socijalističkih okvira u Jugoslaviji zbio se riječju, uglavnom preko Beograda, te slikom i oblikom, uglavnom preko Zagreba, a sve to u međusobnom rivalstvu koje nije uvijek bilo nužno toksično. Kao odgovor na beogradski Nin, neusporedivo najbolji news magazin u zemlji, u Zagrebu po Titovoj smrti pokrenut je Danas, koji je odmah mnogo bolje i urednije izgledao. S vremenom će, što iz žurnalističkih, što ih društvenopolitičkih razloga, i tekstom postati zanimljiviji od Nina, ali stvarnu mjeru Danasove važnosti u povijesti jednoga društva će odrediti naslovnice Mirka Ilića. Svaka ta slika je komentar, plakat koji ilustrira stanje svakodnevice, kako se hodočasniku po novinskim kioscima tad činilo, ili plakat koji ilustrira povijesni trenutak, kako mu se čini danas. U to vrijeme nismo primjećivali koliko nam Ilićeve naslovnice Danasa određuju sliku svijeta i koliko su upečatljivije od drugih plakata, naslovnica, slika. To znamo tek nakon što je ta slika, zajedno s naslovnicama, najprije bila zaboravljena, potisnuta protokom vremena i zatrpana drugim slikama, uglavnom krvlju i simbolima patriotizma i mržnje s početka devedesetih, da bi se onda pojavila, kao detalj u sjećanju. Ali tad Mirka Ilića nije više bilo u glavnom gradu Hrvatske. Otišao je u glavni grad svijeta.
Žalostan bio bi Ilićev život da se prepustio domotužju, pa da se vratio u Bijeljinu da bude nastavnik likovnog i da je tamo 1992. dočekao Arkana. Ali zar bi manje žalostan bio da se 1990. vratio u Zagreb i da je birao želi li dizajnirati logo, znak i plakat HDZ-a, ili bi radije da bude doživotni Srbin, toleriran kao egzotični glodavac?
Otvori KEKS Pay
