Otimači pamćenja posve su opkolili Petra. Stjeran u kut kod gigantskoga trgovačkog centra, izgrađenoga na mjestu nekadašnje seoske osnovne škole, pomolio se i sabrao zrnca memorije, slutio je, posljednji put.
Vjerovao je kako pogibeljnu opasnost može odagnati jedino razmišljanjem o prošlosti. O ravnici kakva je nekad bila. Vlastima je Petar nitko i ništa, čovjek bez identiteta. Nije posjedovao osobne dokumente ni kakav drugi pismeni dokaz svojega postojanja, odnedavno prozirnim stakalcem zakonski određen kao obvezan dio svakodnevne prtljage. Opasnost je mjerodavnima predstavljalo njegovo sjećanje.
Nenaviknut na bljutava jela nacionalnoga lanca restorana, u koji je vojska neposlušne građane tjerala tenkovima, gdje su mogli kupiti benzin, telefonske kartice i ljubav, Petar se spremio užinati jelo svojih pradjedova i prabaka – kukuruzni kruh namazan svinjskom mašću, poškropljen zrncima slatke paprike, odavno zabranjeno gastronomskim ustavom Ujedinjenih europskih država.
„Nisam lud gutati tablete umjesto istinskih obroka“, ponekad mu je izletjelo na javnom mjestu, što je bilo podjednako kažnjivo kao i konzumiranje drevnih specijaliteta. Promatrao je promijenjeni svijet, prisjećajući se djetinjstva, vožnje konjima, skupljanja pljeve širokim slavonskim njivama, ćutio je miris djedove rakije u pretincu drvenih zaprežnih kola, bakin rubac kako vijori šiban jutarnjim sjevercem, dok ona kopa do iznemoglosti rahlu zemlju koja treba roditi najboljom pšenicom i krumpirom u državi.
Dok su Otimači pamćenja polako nišanili nezaštićenog Petra, pljunuo je u smjeru kockaste građevine, staklenoga carstva tržišnoga kapitalizma, mravinjaka modernih ljudi ispranih stanica pamćenja, čije je foldere budno nadziralo Ministarstvo oduzimanja sjećanja, pazeći kako kojim slučajem netko ne bi odudarao od posvemašnje uniformiranosti. Brojem artikala željelo se ukazati na privid slobode, poslušan narod stajao je ispod polica sa stotinama vrsta sireva, čokolade, zubnih pasta, deterdženata i drugih potrepština.
„Neće me uspjeti zavarati, ako i svijetu ubiju svaki dašak kreativnosti!“, otkotrljao se Petar nekoliko metara dalje prema usjeku kojim je svojevremeno tekla opjevana rijeka sa starim željezničkim mostom, razigranim dječacima i djevojčicama sklonima skokovima u vodu s orahova stabla. Otkako je uveden jedan rod i zabranjena spolna opredijeljenost, ukinuta različita odjeća, samo su tajne službe ministarstava znale stvaran identitet podanika.
„Kako je samo Hana blistala onoga poslijepodneva, prolazeći nehajno seoskim šorom, kao u tamburaškim pjesmama“, prisjetio se Petar djevojke koju su Otimači pamćenja zatvorili nakon što se prekrižila pred djecom novog doba. Glazbala su također zabranjena, kao i narodne nošnje, smotre folklora, sve što bi moglo podsjećati na tradiciju i stare običaje.
„Isticanje ljepota jednog mjesta može diskriminirati one druge“, mrmljao je ironično bjegunac, izmoren silnim zabranama koje su se prikazivale naprednima, humanima, pravno utemeljenima, baš kao da je čovjek napisao i zakon o puhanju vjetra, obrađivanju zemlje, izlascima i zalascima sunca.
Zapucali su Otimači pamćenja, no prvi hici pogodili su tek pleksiglas iza Petrovih leđa. Sagnuo se, jedući zalogaj onog omiljenoga sendviča, pitajući se hoće li itko nakon njega znati kako su plave lonce masti čuvali godinama, pazeći da ne užegnu. Sjetio se bakinih zimnica, golemih tegla kiselih krastavaca i paprike, različitih džemova i marmelada na policama urešenima kolaž-papirom, samo naizgled skrivenih od dječjih očiju.
Ponovno je trčao bos kao nekada livadama djetinjstva, dok je blato slavonske crnice ulazilo pod nokte, a zadnje barske kapi prale nemirne noge. Ministarstvo oduzimanja sjećanja pohranilo je u državni arhiv sve moždane stanice koje su upijale nebeske kolorite, poznavale šumsko drveće i sve životinjske podstanare. Snivale su vječni san neraspletene niti ravničarskih magla, čuvajući osim kulinarskih recepata i majstorske tajne postupanja s drvetom, gradnji ambara i staja, birtijaška podbadanja.
„Hoće li netko vjerovati kako su ovdje disali ljudi kojima je najdraže bilo skuhati gra’ sa slaninom, sjesti nedjeljom na klupu, divaniti, kandžijati, bećariti, skupljati šljive za prepečenicu“, zapitao se Petar misleći kako u budućnosti više nitko neće pripovijedati uz logorsku vatru o tome kako se nekada pripovijedalo uz logorsku vatru. Virtualni izviđači preuzeli su putem društvenih mreža sva prava na omladinsku povijest prethodnih naraštaja. Kršenje zakona o virtualnosti kažnjavalo se smrtnom kaznom, gdje je Veliki Kompjutor umjesto dželata programiran odsjeći glavu prijestupniku.
Sljedeći metak pogodio je Petra u sljepoočnicu. Činilo mu se kako poput bjelouške uranja u rijeku rodnoga kraja, plivajući muljevitim dnom, tjerajući dosadne žabe s lopoča, zahvaćajući rukama i nogama oklope zaostalih kornjača. Živio je još nekoliko trenutaka, misleći kako sanja san o sretnoj, nepodijeljenoj i nespaljenoj zemlji, gdje stanovnici međusobno razgovaraju, ispijaju kave skuhane na domaćem ognjištu.
Otimači pamćenja prišli su, pokupili beživotno Petrovo tijelo, transferirali ga u hladni pretinac zajedno s ostalima, gdje više nitko nikada neće morati biti opterećen pamćenjem.
Na staklu trgovačkog centra ispred kojega je Petru oduzeto sjećanje svijetlio je vikend-popust za smrznute proizvode.
O autoru:
Tomislav Šovagović rođen je 16. prosinca 1976. godine u Šibeniku. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima te teologiju na Institutu za teološku kulturu laika. Objavio je četiri zbirke priča i jedan roman. Prvijenac „Rudnik čvaraka“ dobio je nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ 2012. godine za knjigu godine.
Tako je. u sretnoj, nepodijeljenoj i nespaljenoj zemlji baka je do iznemoglosti razbijala busene nakon dubokog oranja i potlen pjevušeći Oj sviraču ne hvali se mnogo, kopala rahlu zemlju crnicu. I što su se nje zapravo ticala četiri neupitna slogana i to da se tvrdilo kako su 2+2 zapravo 5? Ili da se protiv Velikog Brata nije smjelo zucnuti inače te pojeo mrak?