Mendo Mendović, slavni dječji junak, glavni lik prve hrvatske dječje emisije "Mendo i Slavica", prikazivane na tadašnjoj TV Zagreb od 1958. do 1965. godine, junak stripova, opjevani miljenik djece, nezaboravni lik uz koji su odrasli mnogi naraštaji djece. Iako je bio samo lutka, djeca su ga tako duboko doživljavala kao stvarni lik da su se bojala kako ga tijekom zime neće moći gledati jer će spavati zimski san.
Emisija je bila mozaičnoga tipa, sastavljena od filmskih i studijskih priloga. Do 1963. godine emitirala se uživo u crno-bijeloj tehnici. Emisija je u vrijeme prikazivanja bila iznimno popularna i smatra se jednim od najgledanijih programa u povijesti Hrvatske radiotelevizije.
Glavne zvijezde serije bili su medvjed Mendo Mendović (kojeg je tumačio Krsto Krnic) i njegova prijateljica Slavica (koju je tumačila Slavica Kaurić, udana Fila), zadužena za ljupke osmijehe i otvaranje 10.000 pisama, koliko ih je nakon svake emisije stizalo na njihovu adresu. Slavica je nastupala na televiziji, od prvih emisija za pionire. Tada još nije bilo Mende, pa ona nije imala kvalifikaciju tajnice. Zvala se jednostavno "teta Slavica". U emisijama je djeci pričala priče ili recitirala pjesme.
U TV program je Mendo najprije uveden kao Medo Medović. Tijekom svojih prvih nastupa na televiziji Mendo se pojavljivao u društvu još jedne popularne lutke – Disneyeva Švrće. Zanimljivo je da je tada na pisma gledatelja odgovarao Švrćo, a Mendo se bavio predviđanjem vremena. (Usput: neke od tih prvih dječjih emisija televizija je pripremala zajedno s redakcijom Plavog vjesnika.) No Švrćo se nije dugo održao na ekranu. Ubrzo je Disneyevo zastupstvo u Jugoslaviji postavilo televiziji odštetni zahtjev, pa kako nije bilo deviza za plaćanje autorskih prava, Mendo je ostao sam. Da se ne bi pretrgao rješavajući poštu, urednici su mu dodijelili tajnicu Slavicu. Kako je Medo s vremenom postao prepoznatljiv po svojemu nazalnom izgovoru glasa "n", tako je i preimenovan u Mendu Mendovića. Uskoro je (kakve li sretne zamisli!) Mendo dobio i – nos koji "trubi". I od tada Slavica i Mendo trube "za malog Gorana iz Vrbovca koji obećava da će jesti juhu i redovito prati uši i vrat… za đake iz VI. b u Apatinu… za djecu iz dječje bolnice u Principovcu, da što prije ozdrave…"
I sve to vrijeme jedan je čovjek bio u sjeni. Treći čovjek! Neznani junak bez kojeg bi Mendo bio mrtva, ukočena lutka! On, kojega gledatelji nisu viđali, zove se Krsto Krnic, glumac Kazališta lutaka u Zagrebu. Njegove ruke pokretale su Mendu, a toj nijemoj lutki Krsto je posudio i svoj glas. Čak i uspavanku na kraju emisije pjevao je umjesto njega!
Kamera, odnosno gledatelji, nisu ga smjeli vidjeti, pa je tijekom emisije Krsto ležao na podu, sjedio ili čučio.
Lutku Mende 1958. izradio je lutkar Ante Despot, ali je ona s vremenom proživjela svoj vijek, pa su lutkarski majstori izradili novu, Mendu II. "Mendin program" kolektivno je djelo velike obitelji. Mendine obitelji! Naravno, iz emisije u emisiju broj njezinih članova varira. U skečevima i dramskim prilozima, kao što su "igramo u dva – pogodi tko sam ja", "tražimo Ladonju", "profesor Fizika" itd., uz djecu i odrasle glumce sudjelovali su pjevači, plesači, žongleri i iluzionisti.
Posljednji pozdrav Mendine trube na kraju emisije podiže pravu plimu radosti. I valovi te plime osjećaju se čitava dva tjedna, do nove emisije. U međuvremenu Mendo i Slavica prime prosječno deset tisuća pisama.
"Dragi Mendo, ja nažalost nemam televizora, ali sam se snašla kod susjeda. Molim te da zatrubiš četiri puta. Dva puta za mene, a dva puta za Tatjanu kod koje gledam televiziju!"
Mendo Mendović po svom je tvorcu Šibenčanin. Stvorio ga je pjesnik, književnik, novinar i scenarist Mladen Bjažić u suradnji s glazbenim urednikom Mićom Brajevićem (izabire glazbeni materijal koji prati emisiju) i redateljicom Višnjom Lastom (uz pomoć više stručnih suradnika ostvaruje cijelu emisiju).
Uredništvo tada najpopularnijeg dječjeg zabavnika, Plavog vjesnika, na čelu s glavnim urednikom Nenadom Brixyjem, donosi odluku se prema seriji radi strip Mendo Mendović.
Nije slučajno da o Plavom vjesniku stripoljupci i danas govore kao o najboljem zabavniku za djecu i mladež u povijesti našeg izdavaštva. Između svih listova i časopisa koji su pedesetih i šezdesetih godina izlazili na ovim prostorima, upravo je Plavac poklanjao najviše pozornosti domaćem stripu i okupljao najveći broj domaćih autora. Izvorni radovi Neugebauera, Maurovića, Delača, Dovnikovića, Radilovića, Bekera, Kolara, Svirčića, Milanovića i drugih uspješno su se nosili s uvoznim radovima svjetskih autora, većinom su privlačili i više pozornosti. Domaći strip bio je kulturnom legitimacijom lista.
Nenad Brixy, tadašnji glavni urednik, želio je popularnost TV junaka iskoristiti u mediju stripa tako da usporedo ide na televiziji i u Plavcu, jedno će podržavati drugo! Štoviše, nekako istovremeno, pokrenut je i poseban časopis Mendo, u cijelosti posvećen dječjem junaku koji je donosio priče i fotostripove.
Odabir dvojca Bjažić – scenarist, Dovniković – crtač bio je prirodan. Bjažić je bio dugogodišnji glavni urednik Plavog vjesnika i ujedno tvorac megauspješnog TV serijala "Mendin program", a Bordo Dovniković upravo je završio svoju vrlo popularnu nogometnu trilogiju u Plavcu i dvije epizode o vozačima kamiona, te je bio "pri ruci" za novi serijal, na vrhuncu svoje umjetničke karijere.
Očekivanja od stripa bila su velika pa su prije početka objavljivanja u izdanjima Vjesnika i samom Plavcu prethodile upečatljive slikovne najave, a Bordo je u Večernjem listu dao i poseban intervju o radu na stripu.
Serijal o "zgodama i nezgodama" medvjedića koji živi među ljudima i njegove "tajnice" Slavice pojavio se u rujnu 1963. godine na zadnjoj stranici Plavog vjesnika, gdje je s prestižne stranice u boji istisnuo dotad najpopularnijeg junaka, svemirskog pustolova Dana Darea. Autori su u sljedeće dvije godine ostvarili četrnaest strip-priča različite dužine (od kojih su neke samo na jednoj tabli).
Iako je nastao prema televizijskom predlošku ("Mendo i Slavica"), autori su mu udahnuli "novi", odnosno stripu primjeren "život". Bjažić je kao iskusan urednik dječjih časopisa, novinar i spisatelj pisao lako razumljive priče za djecu s Mendom Mendovićem i Slavicom te brojnim likovima djece i odraslih s dinamičnim protokom radnje prilagođenim stripovskom pričanju. Naglasak je na zgodama iz dječjeg života u gradu, naselju, ali i u prirodi, na putovanjima, izletima… Te priče odraz su situacija, događaja i zgoda u kojima se zateknu djeca i odrasli, vrlo su blizu stvarnom životu bez preuveličavanja i pustolovnog dodavanja. Odnosi Mende i ostalih likova u stripu temelje se na drugarstvu, prijateljstvu, međusobnom poštovanju, plemenitosti, pomaganju i suradnji koje na najprirodniji način vode k razrješenju nevolja i zapleta te sretnom završetku za sve sudionike.
Brzom uspjehu novoga stripa najveći doprinos dao je, ipak, crtač Borivoj Dovniković Bordo. Likovi Mende i Slavice te ostalih likova u stripu, do prostora u kojem nalaze, fenomenalno i gotovo savršeno su dizajnirani zahvaljujući izvrsnoj likovnoj stilizaciji te Bordinu preciznom grafičkom stilu. Svi su elementi u stripu posloženi s karikaturalnom stilizacijom koja vidljivu stvarnost svodi na njezine osnovne značajke. Takva likovna jednostavnost omogućuje neposrednu i jednostavnu čitljivost prizora, što je posebno važno ako je riječ o stripu za djecu. Bordo je imao posebnu vještinu da stvara likove i pozadinu čistim jasnim linijama bez zagušenja prizora, likove koji su simpatični i lako čitljivi. Posebno je uspio lik Mende, koji je jednostavno postao ravnopravan član dječje družine, pokretač događaja i dovitljivi vođa s dječačkim značajkama, uklopljen i prihvaćen od cijele zajednice.
Ime Bordo poznato je posvuda gdje se stvara umjetnost filmske animacije, podjednako u Europi, Americi i Kanadi, Kini. Nadimak, koji je ujedno i pseudonim, sastavljen od početnih slogova imena i prezimena Borivoja Dovnikovića, označava jednog od najistaknutijih predstavnika Zagrebačke škole crtanog filma, autora koji je filmovima "Znatiželja", "Krek", "Ljubitelji cvijeća", "Putnik drugog razreda", "Škola hodanja", "Jedan dan života" i još nekima (potpisujući ih kao scenarist, crtač, animator i redatelj) dosegnuo vrhunske standarde u domeni sedme umjetnosti. Dio javnosti doživljava Dovnikovića isključivo kao čovjeka od filma. Nerijetko se zaboravlja da je Bordo svestrani likovnjak, profesionalac koji je značajan dio svoga kreativnog potencijala usmjerio na suradnju s tiskanim medijima. Prije svega, vrhunski je karikaturist, kao ilustrator i grafički dizajner objavio je tisuće crteža u novinama i časopisima, što u realističkoj maniri, što u stiliziranoj izvedbi (preporuka: zaviriti u komplete legendarnog VUS-a!), ilustrirao je brojne knjige i slikovnice, dizajnirao naslovnice, plakate, reklame, kataloge, zaštitne znakove (npr. Podravke, Croatia osiguranja), likovno pratio razne manifestacije (sjetimo se simpatične maskote akcije "Više cvijeća – manje smeća").
Tu je napokon i strip! S više od trideset crtanih priča raznih žanrova i tko zna koliko geg-pasica, pretežno objavljivanih tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Bordo se uvrstio u klasike hrvatskog stripa. Strip-serijal Mendo Mendović Bordin je najpopularniji strip, po čemu će ga pamtiti naraštaji djece koji su s njim odrastali. A bilo ih je mnogo!
"U čitavom razdoblju izlaženja najveći je tiražni uspjeh Plavac postigao stripom o Mendu Mendoviću i njegovoj Slavici", ustvrdio je Nenad Brixy poslije. Svoj posljednji susret s čitateljima Plavog vjesnika Mendo Mendović je imao krajem srpnja 1965. godine, nekako u isto vrijeme kada je nestao i s TV ekrana. Po univerzalnim vrijednostima koje nenametljivo zagovara takav je strip djeci vrlo potreban i danas.
Otvori KEKS Pay
