Ranko Marinković i teatar najčešće budi dvije glavne asocijacije – Kiklop i Glorija. Za prvu je najvažnije uprizorenje Drame HNK Zagreb iz 1976. godine u dramatizaciji i režiji Koste Spaića. Svi koji su imali sreću gledati tu predstavu i danas pričaju o scenografiji koja je rampu protegnula kroz cijeli parket HNK Zagreb, o nenadmašnom Jovanu Ličini u ulozi Maestra... A ime Glorije proslavile su sve velike glumice koje su se okušale u zahtjevnoj roli cirkuske zabavljačice, počevši od Mire Stupice, prve Glorije iz 1955. godine u HNK Zagreb, u legendarnoj predstavi koju je režirao Bojan Stupica, pa sve do Nataše Dangubić, koja je Gloriju premijerno odglumila lani na sceni Teatra &TD u režiji Saše Božića vježbajući acroyogu.
Čudo tijela u Gloriji
Priča o Ranku Marinkoviću u teatru ipak započinje mnogo prije toga. Nakon Drugog svjetskog rata i povratka iz izbjegličkog logora u El Shattu Marinković je svoj prvi posao našao u Nakladnom zavodu Hrvatske, ali vrlo brzo prelazi u Hrvatsko narodno kazalište kao direktor Drame. Bio je to posao koji je radio do 1950. godine, a godinu dana poslije počeo je predavati dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, što je bio posao na kojem se, na veliku korist i zadovoljstvo studenata, zadržao do umirovljenja. No, Ranko kao autor koji piše za teatar, bio je noćna mora svih redatelja. Autorsko čitanje njegovih djela bilo je zabranjeno, mijenjati se i prilagođavati doslovno se nije smio ni zarez, a kamoli riječ. Čak je i njegov najveći sljedbenik Božidar Violić u svojim autobiografskim zapisima svjedočio kako je Marinković 1990. skinuo Gloriju jer mu se nije svidjela jedna mala intervencija u tekstu. I to je pravilo o strogom i striktnom Marinkoviću na snazi bilo sve do (12. travnja) 2012. godine kada je led probio redatelj Saša Božić, koji je Gloriju postavio na scenu Teatra &TD. On se odlučio u toj Gloriji baviti čudom ljudskog tijela i njegova predstava predlaže čudesnost tijela na štetu čudesa Crkve. Nataša Dangubić u naslovnoj ulozi tijekom izvedbe vježba acroyogu, ljubuje s čak trojicom svećenika te okreće i dobne granice. Sve do Nataše, Glorija je bila mlada glumica u naponu snage i ljepote, a Saša Božić svoju je heroinu okružio mladim ansamblom.
Taj zacrtani put redatelj nastavlja i ovog proljeća. Za kraj travnja, također u &TD-u, na scenu postavlja svog Kiklopa, nazvanog Kiklop 1/2, o čemu kaže:
– Bit će to Kiklop koji uzima dijelove romana i stavlja ih u kontekst suvremenog teatra i propituje Zagreb danas. Dakle i ja se bavim Marinkovićevom temom – nemoći pojedinca, nemoći intelektualca. Kako sam istraživanje Marinkovića počeo s Glorijom, odlučio sam, na prijedlog Nataše Rajković, krenuti tim putem dalje. Tako moj Kiklop počinje tamo gdje Glorija završava. Ona, dakle nije skončala u cirkusu, nego je odlučila postati muškarac, ona je Melkior, a svi su ostali junaci klizni i svi glumci preuzimaju različite identitete iz romana – kaže Saša Božić. Nataša Dangubić tako tumači ulogu Melkiora, a svakako treba najaviti i glumačkog gosta iz HNK Zagreb Livija Badurinu.
Cinični, tužni Mediteran
On je Ugo, u ovoj postavi svojevrsni meštar ceremonijala. Livio je i lik na plakatu (rad Romana Deckera i Dejana Kutića) predstave koji govori o toj kliznosti identiteta.
A dok čekamo novog Kiklopa, sinoć smo, na stogodišnjicu rođenja Ranka Marinovića, u HNK Zagreb dočekali "U znaku vage", predstavu sačinjenu od tri jednočinke temeljene na Marinkovićevim novelama. Karneval je, u dramatizaciji Ane Tonković Dolenčić, režirala Helena Petković, Prah, u dramatizaciji Tomislava Zajeca, Ivan Plazibat, a Po motivima novela Olja Lozica, s kojom je na dramatizaciji radio i Matko Botić. Upravo je on na predstavljanju nove predstave rekao kako su i glumci autori njihova dijela predstave, a da ona djelo "čovjeka poznatog po prekrasnim rečenicama pretvara u predstavu gotovo bez riječi".
Najbolji je to, i još na neviđeno, dokaz da mladi danas Marinkovića čitaju i stvaraju posve drugačije. Tako Olja Lozica kaže da ju je ponajprije zanimao motiv poniženja, Helena Petković govori o borbi za političku vlast, dok Ivan Plazibat u priči o jednom pismu širi motive i bavi se i gustoćom proznog teksta. Svi autori ističu svoje mediteransko podrijetlo koje ih veže s Marinkovićem i kažu da njihova teatarska istraživanja žele otkriti onaj Mediteran koji se skriva iza osunčane i kičaste razglednice, Mediteran cinizma i prikrivene tuge o kojem je najljepše pisao baš Marinković.
