Prepuno Zagrebačko kazalište mladih, s posjetiteljima koji sjede i na stepenicama, najbolji su dokaz ugleda Festivala svjetskog kazališta. Ovogodišnje izdanje započelo je predstavom (?!) koja se doslovno opire svrstavanju u ladice, u koje smo naviknuli smjestiti kazališne sadržaje.
To je "The Making of Berlin" belgijskog kolektiva Berlin i NTGent te redatelja Yvesa Degrysea, projekt u kojem doduše postoje tri osobe na pozornici, ali su i one skrivene iza projekcijskog platna. Sve ostalo je (naoko) dokumentarni film o nastanku ovog projekta. No, ipak ne možemo reći da je Festival svjetskog kazališta počeo dokumentarcem, čak ni filmom jer ovo je priča koja se dotiče same biti kazališta, kao i korištenjem tehnologije i drugih medija u izvedbenim umjetnostima. I uza sve to priča koja otvara i mnoga druga pitanja.
Za sve koji nisu bili u ZKM-u trebalo bi prepričati kadar po kadar, ali u osnovi je to labirint priča s bezbrojnim obratima, koja doslovno na samom kraju, nakon što je prošao prvi val pljeska publike, dok redatelj osobno vrti odjavnu špicu filma, otkriva svoju istinsku bit. I da redatelj je i odličan glumac, jer njegovoj smo tuzi i očaju povjerovali bez ostatka.
Dakle, priča je to u čijem je središtu Friedrich Mohr, Berlinac za kojeg je na prvi pogled jasno da mu se bliži kraj života, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata bio inspicijent Berlinske filharmonije. On se sjeća planiranog koncerta – desetominutni dio Wagnerova "Sumraka bogova", koji su glazbenici željeli odsvirati neposredno pred kapitulaciju Berlina i Trećeg Reicha, i to tako da, dok oko njih padaju bombe i nestaje Berlin, sviraju raspoređeni u šest bunkera, dok je dirigent skriven u podrumu jednog restorana. Uz pomoć vojne telefonije sve je trebalo biti emitirano na njemačkom radiju. Taj dio priče otvara pitanja o bavljenju umjetnošću dok se svijet ruši, o ljudima koji nisu učinili ništa dok su im kolege Židovi odvođeni u koncentracijske logore i koji su uživali privilegiran status onih koji nisu poslani na bojišnicu ni kada su tamo odlazili dječaci od 15-16 godina.
Već i to bilo bi dovoljno za uzbudljivo kazališno iskustvo, ali to je tek prvi sloj priče o gradu i najmračnijem dijelu njegove povijesti. I prvi sloj priče o ljudskoj i društveno mitomaniji. Redatelj i njegov autorski tim ulaže goleme napore da ostvare taj projekt, uspijevaju pronaći vrhunske glazbenike i dirigenta, radiopostaje koji će prenositi mitski koncert desetljećima poslije, čak i alternativu bunkerima, jer skupocjeni instrumenti ne mogu podnijeti vlagu i prašinu u ostacima pravih bunkera... Pothvat je, čak i u uvjetima današnje tehnologije, nevjerojatno složen i zbog toga kazališna i filmska autorica Fien Leysen bilježi cijeli proces.
Priča zatim sreće u vrtlog emocija kada publike doznaje detalje iz privatnog života glavnog junaka. On redatelju predaje kutiju uspomena. U njoj je i pismo koje mu je ostavila supruga prije nego što se ubila. Tada slijedi šok. Priča doživljava potpuni obrat, doslovno "pada na glavu". Producentica u knjizi pisama slavnih ljudi otkriva da je pismo koje su našli u Mohrovoj kutiji zapravo prepisano pismo žene samuraja s početka 17. stoljeća. Nakon toga otkrivaju se mnoge "rupe" u Mohrovoj priči, da bi naposljetku i on sam priznao da je sve laž. Produkcija je već u fazi u kojoj nema odustajanja i autorski tim treba odlučiti hoće li sudjelovati u laži ili ne. Dokument ili fikcija? Istina ili laž? Publici je zapravo u lice bačena istina o tomu kako živi u svijetu pomno konstruiranih narativa. I to ne samo u kazalištu. I kako lako pristaje na njih. Koliko smo uopće otporni na dezinformacije? Kako lako "popijemo" laži?
Teško je objašnjavati "The Making of Berlin". I nepotrebno. Na trenutke to je spirala nevjerojatnih obrata koja od svakoga gledatelja traži da odredi tko su pozitivci, a tko negativci, tko je u pravu... To je, naravno, nemoguće. Nešto malo manje od dva sata "The Making of Berlin" potpuno drži pozornost gledatelja; štoviše ne postoji trenutak u kojem se oni pitaju zašto u kazalištu gledaju (možda da, a možda i ne) dokumentarni film. Kada na pozornicu padne jedan sloj projekcijskog platna, ono što ostane otkriva troje ljudi na sceni. Tu je sam redatelj, sjedi okrenut leđima za nečim što djeluje kao tehnički zahtjevno zapovjedno mjesto cijele priče, što je također tek djelomična istina.
Tu je i glazbenica koja uživo svira rog. U trenucima kada je svjetlo na njoj čini se da iz mraka prošaranog projekcijama izvire neka vrsta magije toliko prisutne u Wagnerovoj mitologiji jer rog sjaji kao zlatni rog obilja. Podjednako je znakovita i pojava izvrsnog njemačkog glumca Martina Wuttkea, upravo onog koji glumi Hitlera u Tarantinovu filmu "Nemilosrdni gadovi". Njega redatelj angažira da u kuhinji Friedricha Mohra sluša koncert s radija. Njegov je jedini zahtjev da glazbu ne čuje unaprijed, a u konačnici publika na trenutke gleda njegovo lice posve lišeno emocija. Za to vrijeme Mohr je s glazbenicima u jednome od bunkera, zapravo u podrumu Flamanske opere, s ovovremenim vrhunskim umjetnicima koji vjeruju u njegovu priču i koji ga dočekaju kao zvijezdu... Tek već spomenuta odjavna špica otkriva da glumac od početka tumači ulogu Mohra, da nas redatelj kroz lažni dokumentarizam dva sata "vuče za nos". U kazalištu mu to nitko neće zamjeriti, ali će svatko tko pogleda ovu predstavu biti mnogo pažljiviji kada u svom životu bira istine. One osobne, ali i one društvene, o političkima da i ne govorimo. To je velika pouka Berlina, grada s kojima je završen ciklus Holocen, u sklopu kojeg je belgijski kolektiv Berlin u posljednjih dvadeset godina stvorio nekoliko kazališnih portreta gradova.
Otvori KEKS Pay
