Posve je nepotrebno ponavljati činjenicu kako je velika kanadska književnica Margaret Atwood podjednako dobra i u stihu i u prozi. No ako postoji knjiga koja to potvrđuje na najbolji mogući način, to je "Penelopeja" (Lumen, urednica Miroslava Vučić, prijevod Marko Maras, 15 eura). Penelopa, najpoznatija žena (a ne božica) iz Homerova opusa, taj vjekovni simbol vjernosti, čistoće, lukavosti i strpljenja, ovdje je glavni lik, a njezina priča o ratu pod zidinama Troje i nestašnom suprugu koji nikako da se vrati kući, razbija sve mitove o muškom ratničkom svijetu.
Autorica se ovdje bavi samom Penelopom i njezinim samotnim životom, dok sin raste i postaje tek jedan tipični muškarac, ali bavi se i s dvanaest sluškinja koje su Odisej i Telemah ubili zajedno s proscima koji su godinama opsjedali njihovu suprugu i majku. Od tih sluškinja Atwood je stvorila kor, onakav kakav se pojavljuje u antičkim dramama, pa tako one postaju i svojevrsni komentatori događaja, uz to što pričaju priču o najslabijima – djeci roblju (koja su tako rođena ili prodana) čija je tragična sudbina unaprijed zapisana.
No Penelopa koja priča ovu priču odavno je mrtva i javlja se iz Hada, a način na koji autorica piše o tisućljećima u Hadu i načinu na koji ljudi antike vide nas najzanimljiviji su dijelovi knjige. Naime, iz cijelog opusa ove književnice jasno je da ona i kroz Penelopu govori o lošem položaju žena – nekad i sad – ali način na koji Penelopa vidi nas zapravo je beskrajno zabavan. I vrijedan svake pažnje. Naravno, to je i razlog zbog kojeg "Penelopeja", ma koliko filmična bila, nikada neće postati predložak za neki hollywoodski blockbuster.
Možda je i bolje tako, jer ako je Hollywood iz "Ilijade", snimajući "Troju", uspio izbaciti bogove, taj ključni dio Homerove priče, pitanje je što bi napravili od priče o Penelopi. Možda tek neku novu bajku na tragu Disneyevih princeza, a ne punokrvni dokaz o ženama koje znaju misliti i djelovati.
