Kolovoz je 1942. godine, vrući ljetni dani u Zagrebu, a ugroze prijete sa svih strana. Tog se ljeta Miroslav Krleža u svom dnevniku vraća u dane ranog djetinjstva, u doba kada mu je mašta radila 'sto na sat', a knjige s vitezovima ili one s grčkim mitovima bile su važne kao i lopta; u vrijeme kada je bio fasciniran spektakularnim prizorima iz cirkusa, a u crkvi i njezinim ritualima vidio je kazališne izvedbe.
Ti su Krležini zapisi danas poznati kao "Djetinjstvo u Agramu", tipičan krležijanski tekst kroz čije se mnogobrojne slojeve treba probiti ne samo uz veliku koncentraciju, već i veliko znanje. Taj smo tekst, nakon izvedbe na festivalu Miroslava Krleže prošlog ljeta, sada konačno vidjeli i kao Gavellinu predstavu, a to je kazalište ovaj projekt realiziralo u koprodukciji s Festivalom. Autorica dramatizacije i dramaturginja Ana Prolić fokusirala se na najvažnije Krležine fascinacije – crkvu, igru, cirkus i kazalište, te je uspjela dočarati kakav je bio taj dječak koji je obožavao svoju baku koja ga je zasipala narodnim mudrostima i praznovjerjem, dječak koji se divio susjedi akrobatkinji na trapezu i s nevjericom gledao kako zabavni klaun iz cirkusa postaje običan čovjek čije je lice obliveno suzama... Ono čime smo najviše fascinirani čitajući te rečenice velikog pisca jest to što probleme o kojima on piše nismo uspjeli riješili do dana današnjeg. Najbolji dokaz za tu tvrdnju su dijelovi teksta u kojima Krleža polemizira s načinom na koji su se obrazovala djeca dok je on bio tek pučkoškolac. A čini to uz argumente koje smo – baš jučer – slušali u raspravi o potrebi posvemašnje reforme škola u kojima danas obrazujemo našu djecu. Redateljica Senka Bulić učinila je sve da te 'teške' Krležine rečenice 'probiju rampu' i povežu glumce i publiku, ali slijedeći ritam i logiku tih istih rečenica, bez nepotrebne patetike i scenskog spektakla. No njezine suzdržane scenske slike su lijepe te je njima uspješno dokazala da se i od naoko filozofskih i hermetičnih tekstova može napraviti dobro kazalište. Ne lako i pitko kazalište, ali svakako dobro.
Posebno mjesto u drami zauzela je glazba koju na sceni izvodi Lucija Barišić, uz veliku potporu cijelog ansambla u kojem se u toj glazbenoj dionici posebno istaknuo Siniša Ružić, dok su glumački zadaci vrlo ravnopravno raspoređeni. Mamu i baku Miroslava Krleže, ali i akrobatkinju igraju Dijana Vidušin i Ana Kvrgić, dok se glumci izmjenjuju u ulogama samog pisca, ali i svih ostalih junaka, od svećenika do klauna. Možda i najveću dionicu u ulozi Krleže uspješno je odradio Andrej Dojkić, a uz njega su i Marko Petrić te Sven Medvešek (odličan kao karizmatični svećenik).
