Izložba „Istočni grijeh” koja se održava u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku kroz radove sedmero osječkih umjetnika problematizira fenomen slike iz perspektive suvremene umjetnosti na granici tradicije i post-medijalnosti. Sam naslov treba nam pritom poslužiti da u bitan odnos dovede tri važna koncepcijska momenta izložbe: pozicioniranje osječkih umjetnika srednje i mlađe generacije na lokalnoj i regionalnoj sceni; problem slike, slikovnosti i apstrakcije te ideju marginalnosti i ikonoklazma umjetničkog rada gdje pojam “istoka”, ali i “grijeha” uzimamo u mnogostrukosti njihova doslovnog i idiomatskog značenja. Dodatni ključ za razumijevanje problemskog okvira izložbe dolazi nam iz engleskog naslova i pitanja što to znači biti “East of Eden”, odnosno istočno od Raja u kontekstu umjetničkog stvaranja i bitnih preokupacija umjetnika?
Izložba obuhvaća radove sedmero autora predstavljenih u sedam zasebnih prostorija muzeja, a koji su obilježeni problematiziranjem slike kao medija, fenomena i mjesta susreta između umjetnika i promatrača na više razina. U samome početku izložbe slika se susreće kao površina kroz koju progovara umjetnik u doslovnom smislu. Tu se radi o slikama Zlatka Kozine i Ane Petrović. Iako ludički provokativni, radovi oboje autora naglašavaju nedostupnost slike koja je svagda jasno prisutna, koloritom i porukom te formatom posebno naglašena. Kod Mirana Blažeka zato prikaz sklizava na same rubove slikarske površine, dok radovi, razmješteni slobodno po svim površinama prostorije dalje naglašavaju tematsku pretpostavku izložbe: umjesto rasplinjanja umjetnosti svugdje smo suočeni sa rastapanjem slike. No to rastapanje slike kao medija, fenomena i pojma znači da se bitna transformacija događa i u poimanju umjetničkog djela koje sve do najrecentnijih vremena jasno – iako možda prešutno – računa sa slikom kao sigurnim utočištem smisla.
U tom smjeru kreću se Domagoj Sušac i Josip Kaniža koji problematiziraju procesualnost u stvaranju i određivanju prirode umjetničkog kao završenog djela te slike kao jasno određene, odnosno reprezentativne površine – prikaza. Naoko trivijalnim postupcima prikupljanja, ponavljanja i predstavljanja minimalnih razlika ove dvije prostorije posebno će biti evokativne za one koji poznaju rad Julija Knifera, iako to nije uvjet za stvaranje jasne impresije o prirodi umjetničkog rada danas, a što je prešutna tema ovih djela.
Radovima Roberta Fišera dovedeni smo do još jedne dimenzije problema slike, ovaj put kao esteticizma forme. Iako taj problem prevladava danas svugdje gdje se slike organizirano izlažu – a posebno zato jer smo danas društveno i tehnološki uvjetovani da sve promatramo dijelom nekog dizajna – Fišerova djela poigravaju se dalje s idejom prelaženja granice prikazivosti onkraj površine slike. Kreiranjem zaglađenih površina i korištenjem neonskih boja, slika postaje ne više iluzijom – jer govorimo o apstrakciji – već efektom na zidu, njegovim slikovitim proširenjem. Njima nasuprot stoje radovi koji jasno ističu reljefnost i slojevitost djela u radikalnom isticanju površnosti slikovnog medija ne samo kao fenomena, već posebno kao pojma te njegovih mogućnosti.
Sa dva multimedijalna djela Vladimira Freliha susrećemo se pred sam kraj izložbe te na samom vrhuncu konceptualnog problema koji je otvoren ulaskom u prvu prostoriju postava. Slika ovdje postaje interaktivnim sjecištem djelovanja umjetnika i promatrača. Ona je sada zamijenjena zaslonom s jedne strane i doslovno shvaćenom površinom s druge strane: slika je sama zemlja po kojoj hodamo i okvir unutar kojeg promišljamo svoje mogućnosti djelovanja u svijetu.
Pa ipak, ne radi se ovdje samo o prolasku kroz nekoliko razdvojenih promišljanja fenomena slike već radije o specifičnoj mogućnosti da na jednom mjestu sagledamo dosege refleksije suvremenih hrvatskih umjetnika o vlastitom nasljeđu u okviru moderne i suvremene umjetnosti. Jednako tako, riječ je i o mogućnostima stvaranja autentičnog izraza ususret već postojećim tendencijama suvremene umjetnosti u globalnom kontekstu gdje se više ne radi samo o “proširenom polju slike” već o bitno proširenom polju stvaranja i umjetničkog djelovanja. Koncepcijski, radi se o rješenju izložbe s decentnim kustoskim intervencijama gdje su umjetnici postavili djela da budu njihovi glasnogovornici ispred problema s kojim nas “Istočni grijeh” suočava.
Idejni koncept izložbe pripremio je i osmislio Vladimir Frelih (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku) dok su kustosice Valentina Radoš (Muzej likovnih umjetnosti Osijek) i Blaženka Perica (Umjetnička akademija u Splitu) realizirale postav. S Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku svoje će teorijsko-povijesne priloge u obliku teksta za katalog, koji će biti predstavljen u rujnu, dati Igor Loinjak i Krešimir Purgar, a čime će sama izložba dobiti vrijedno teorijsko proširenje i vrednovanje. U sklopu gradske manifestacije Osječko ljeto kulture, izložba ostaje otvorena do sredine rujna.
