Dugoiščekivana premijera opere “Mila Gojsalića” Jakova Gotovca, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića i u režiji Ozrena Prohića, u HNK Split prekinuta je nakon prvog čina. Pozlilo je nacionalnom opernom prvaku Ivici Čikešu. Požalio se na vrtoglavicu, izmjeren mu je visoki tlak i nakon opservacije u KBC-u pušten je na kućnu njegu. Ljubitelj publike, bas Ivica Čikeš u grand operi “Mila Gojsalića”, zahvaljujući svojoj vrhunskoj tehnici, pjeva bariton, što je iznimno naporno. Tumači ulogu paše, jedini je solist bez alternacije, te su zbog njegove bolesti otkazane dvije reprizne izvedbe.
U naslovnoj ulozi heroine, lijepe, pametne i ponosne poljičke djevojke, jedinice u oca kneza, debitira prvakinja splitske Opere, mezzosopranistica Terezija Kusanović. S njom se u repriznim izvedbama izmjenjuje mezzosopranistica Irena Parlov, splitska Sarajka ili sarajevska Splićanka, kako vam drago, mlada pjevačica koja je već ostvarila respektabilnu internacionalnu karijeru.
Kako ste ‘ušli’ u pjevački, scenski i karakterno vrlo zahtjevnu i kompleksnu ulogu Mile Gojsalića?
Često kažem kako nisam ja tražila operu, već je ona našla mene. Tako je i Mila našla mene, gotovo u zadnji čas dobila sam poziv te imala dvadesetak dana za pripreme. “Uletjela” sam na režijske probe i bilo je jako izazovno. Prvo sam istraživala njezin karakter, a redatelj je mojoj ulozi pristupio na za mene pravi način, tražeći filmsku glumu, konkretnu i suptilnu. Ali trebalo je uz to pokazati snagu i karakter te žene bez obzira na strah.
Što je bilo najteže?
Krenula sam od nule. Isto je bilo i s Azucenom u “Trubaduru”, kada mi je maestro prilikom jednog drugog projekta rekao: “Vi ste Azucena” i dao mi ulogu. Nikada prije nisam pjevala ni poznatu ariju “Stride la vampa” misleći da ću to pjevati tek kasnije u karijeri, a kroz nju sam ušla u dramski repertoar, u pravom trenutku za moj glas. Tako je bilo i s Milinom arijom “Oda zemlji”. Uloga Mile Gojsalića velik je izazov. Ima puno prijelaza, visina i vrlo je nezgodno napisana. Baš za pravi moćni, dramski mezzosopran. Ako nemate dobru tehniku, dobru srednju lagu i visine i kako to mi pjevači kažemo – prijelaze, jako ju je teško pjevati. Pripremajući se, razmišljala sam o ženama s tih prostora i kako bi se one osjećale u toj situaciji. Mogu zamisliti Milin sram jer se morala predati paši. Svekrva mi je jednom dala prekrasnu staru jačermu od čoje koju je njena svekrva u mladosti nosila. Često sam je držala u rukama ne bih li nekako osjetila tu energiju i povezala se s tim podnebljem. Kad sam vidjela Milin kostim kojeg je dio kaput od imitacije čoje, naježila sam se. No, inspiraciju za Milu nisam vukla iz tradicije i podrijetla, već iz rata koji sam proživjela. Rođena sam u Sarajevu, iz kojeg sam otišla zbog rata. Prijetnje koje su visile nad glavom Mile Gojsalića, visile su nad glavom meni i mojoj obitelji, tako da jako dobro razumijem zdravo domoljublje i nacionalni ponos. Kad ste u ratu, mentalni sklop je drukčiji, spremni ste dati život za domovinu i najmilije. Mila je herojska uloga, ali ona je heroina puna ljubavi i nježnosti.
Što danas za nas znači Mila Gojsalića, što simbolizira?
Borbu žene za slobodu. Ona radije umire nego da izda ono što je njeno. No, to je i simbol žrtve koju je žena spremna podnijeti. Mi žene ne živimo sebe. Često se prilagođavamo i ako me pitate što želim ženama, najviše im želim da žive sebe, da vole sebe i da žrtva koju podnose ne bude žrtvovanje svoje autentičnosti, svojeg “ja”. Kad izađem na pozornicu, primarno nisam tamo radi publike, nego zbog umjetnosti, zbog sebe jer uživam u tome. Pjevam sebi. Često se sjetim savjeta velike Montserrat Caballé, koja mi je rekla nešto što sebi ponavljam prije svakog nastupa: “Imaš glas koji impresionira, ali nikada ne pjevaj da bi impresionirala publiku.” To znači: pjevaj za sebe i sebi, tako ćeš publici najviše dati, i uživaj. U životu sam imala puno izazova, ne samo iz rata, ali za Milu sam najviše kopala po ružnim ratnim uspomenama. Bilo je iznimno teško, ali i potrebno. Mila je bila i vrlo snažna žena. Ako je točno da je postojala, onda je bila ispred svog vremena!
Živimo li u patrijarhalnom društvu, moramo li se žrtvovati?
Definitivno smo patrijarhalno društvo. Postoji žrtva koju žena mora podnijeti, a ja sam je prošla kroz karijeru stoički i još je prolazim. Mila kaže: “Sama se dižem proti sili”, pa tako i ja. Kad znate cilj i kad je iznad svega umjetnička vrijednost, a ne politika, nije teško podnijeti tu žrtvu. Međutim, žrtva nipošto ne smije biti takva da poništite samu sebe.
Kako danas možemo pomoći ženama?
Kod nas je problem u odgoju, uče nas da budemo dobre, tihe, pristojne, da pristajemo na manje jer takve nismo problematične. Imamo manje honorare, manje plaće, teže se možemo izboriti za svoja prava. Meni nije isto pregovarati za honorar kao što to čini neki moj muški kolega, operni pjevač. Mi žene trebale bismo više jedna drugu poticati na rast, radovati se jedna drugoj. Muškarci puno više igraju timski, za razliku od žena. Ne treba nam ljubomora i zavist, nego moramo jedna drugoj činiti dobro. To bi promijenilo položaj žena. Moramo pomoći jedna drugoj da rastemo. Nije lako biti velik, ali je prijeko potrebno. Moja je sreća što sam odrasla s jakim ženama, mamom i bakom koje su mi dopustile da nađem sebe, da rastem i da budem ono što jesam.
Dramska ste mezzosopranistica, što je rijetkost. Svi hvale vašu Ulricu, Carmen, Dalilu, Azucenu... Lani ste na Peristilu oduševili publiku pjevajući Amneris u Verdijevoj “Aidi”. Koja vam je uloga najdraža?
Najviše volim Verdija iako je najzahtjevniji za pjevanje. Amneris je najteža mezzosopranska rola, treba imati izvrsnu tehniku i biti u izvrsnoj pjevačkoj kondiciji. Ne možete se skriti ni iza jednog tona. Pogotovo ne na Peristilu. Zbog svega toga mogu reći da mi je to najdraža rola, ali Carmen je najatraktivnija, najpoznatija. Nju volim jer govori o slobodi žene.
Vladate međunarodnim pozornicama, često ste na putu, što nije lako, slobodna ste umjetnica. Je li vrijeme za stalni angažman? Split ili Zagreb?
Jako volim HNK u Zagrebu, ali i HNK u Splitu. Odrasla sam u kazalištu, živim za operu. U Zagreb me dovela Ljiljana Molnar Talajić nakon što je mojoj majci, profesorici solo pjevanja, rekla da imam glas za veliku karijeru. U zagrebačkoj Operi osjećam se kao doma. Često putujem, nema me doma u Splitu najmanje šest mjeseci godišnje i jako sam zahvalna na svim tim gostovanjima. Ali mislim da je sada vrijeme za stalni angažman.
