Koliko se svijet promijenio od 16. stoljeća do danas? Sudeći po razvoju tehnologije, zaista puno, no ako ćemo promatrati moć i one koji je očajnički žele imati – nimalo. Je li Shakespeare mogao predvidjeti da će se upravo to dogoditi, ostaje otvoreno za raspravu, no jedno je sigurno – u Zagreb je stigao jedan od njegovih najpoznatijih negativaca, Richard III. U njegove cipele uskočio je glumac Filip Vidović, koji je na premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, održanoj u petak, oduševio Zagrepčane, a nekoliko mjeseci prije toga i Dubrovčane, koji su ovu produkciju, nastalu u suradnji HNK u Zagrebu, HNK u Varaždinu i Dubrovačkih ljetnih igara, imali prilike vidjeti prvi.
Novu produkciju Shakespeareove drame režirao je Vito Taufer, a mi smo razgovarali s glavnim glumcem Filipom Vidovićem, koji nam je otkrio nešto više o manipulativnom kralju, svojim glumačkim počecima, savjetima pokojnog oca Ivice Vidovića te radu s majkom Gordanom Gadžić.
Richard III. jedan je od najpoznatijih Shakespeareovih negativaca. Kako ga vi doživljavate?
Od samog je početka vrlo jasno da je Richard manipulator i negativac, mlad čovjek s izgubljenim moralnim kompasom, ali mislim da je to u skladu s vremenom i društvom koje ga okružuje. Nitko od ostatka tog društva – kraljevi, kraljice, razni podanici – nije ništa manje dvoličan i licemjeran, no on je, zbog vlastite prošlosti i načina na koji je odrastao, jednostavno odlučio biti najgori od svih.
Mislim da trenutačno svjedočimo velikom broju takvih pojava ili ispada, iako mislim da ispad ovdje nije prava riječ jer odnosi se na pojedinačan slučaj, a danas tih ispada ima previše. Također, mislim da u današnjem svijetu ima jako puno Richarda. Neki se kriju iza različitih maski, neki su vrlo su otvoreni po tom pitanju, a Richard se zapravo ne skriva od činjenice da zna što želi i pritom se ne libi pregaziti sve što mu stoji na putu. Naposljetku, ako se malo dublje zamislimo i iskreno preispitamo, a pritom zanemarimo vanjske utjecaje i mišljenja, siguran sam da ćemo svi doći do zaključka da smo nekada nekome poželjeli nešto loše – i vi i ja i ljudi koji će ovo čitati, a pitanje je samo jesmo li tu granicu, koja je vrlo tanka, prešli. Jer jednom kada prijeđeš tu granicu, ona postaje sve tanja, a svaki ju je sljedeći put sve lakše ponovno prijeći.
Richard je čovjek vođen velikom ambicijom i željom za moći. Koliko vam je bilo izazovno približiti se njegovu načinu razmišljanja i razumjeti njegove postupke?
Ambicija je jako zanimljiva stvar, ljudi zbog ambicije rade svašta. Zlo nije nešto jednostavno; ono je zavodljivo i privlačno. Iskreno, ne znam kako igrati zlo, zato se kod Richarda fokusiram na neke druge stvari; pokušavam ga opravdati – ambicijom, željom za moći, nekom vrstom ludosti i opčinjenosti. Mislim da je on, kao lik, vrlo sličan Kaliguli ili Neronu, tim poludjelim carevima koji su napravili teror i kaos u svijetu.
Predstavu ste premijerno izveli na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kakve su bile prve reakcije?
Reakcije su bile zaista dobre i mogu reći da sam zadovoljan. Dubrovnik je posebno mjesto. Kad se popneš na vrh Lovrijenca, s kojeg se pruža pogled na cijeli Grad, to je predivno. Uvijek sam se tamo pripremao prije predstave. Volio sam doći sam, malo gledati grad i ponavljati tekst. Sudjelovati na festivalu poput Dubrovačkih ljetnih igara veliko je i inspirativno iskustvo, a moram reći i da su Dubrovčani sjajna publika.
Oni zaista prate i vole kazalište i upoznati su s glumcima i predstavama koje se rade. Sjećam se da sam jedan dan bio u ljekarni, ne sjećam se više što sam točno tražio, ali gospođa mi je odmah rekla: "Sad ćemo mi tebi sve srediti, Filipe." Zbunjeno sam je pogledao, a ona je nastavila: "Da, da, ništa se ne brini. I sretno na probi, bit ćeš super Richard!"
Među vašim prijašnjim važnijim projektima svakako je predstava "Ciganin, ali najljepši". Za ulogu Sandija dobili ste nekoliko nagrada, a bila je to i vaša prva predstava u zagrebačkom HNK.
Sandi je poseban lik koji mi je baš prirastao srcu i, za razliku od Richarda, jako je blizak meni i mom habitusu. Kako je to bila moja prva predstava u HNK, puno mi je značila podrška ansambla, koju osjetim i danas. Ta podrška veliko je bogatstvo ove glumačke ekipe. Također, u "Ciganinu" sam prvi put surađivao s Ninom Violić i Ivicom Buljanom. Rad s Ninom otvorio mi je brojne nove mogućnosti, a sloboda koju ti Ivica daje i koju Nina razumije i podržava nešto je što je potrebno svakom mladom glumcu. Naposljetku, "Ciganina" volim i zbog tematike, jer s ljubavnim pričama koje su već na samom početku osuđene na propast svi se nekako možemo poistovjetiti.
Kad smo već kod slobode u radu na predstavi, kako je bilo surađivati s Vitom Tauferom na "Richardu III."?
Vito mi je također dao dosta slobode. Dopustio mi je da najprije sve prođe kroz mene, a onda smo zajedno pronalazili put kojim će moj Richard doći na scenu. Iskreno, nisam mislio da ću ikada zaigrati tu ulogu, a posebno mi je zanimljivo što je moj pokojni otac često govorio kako bi volio igrati Richarda III. Jako je želio tu ulogu i uvijek je to spominjao u intervjuima. Drago mi je što se ta njegova želja sada, na neki način, ostvarila.
Odrastali ste uz roditelje glumce. Kada ste shvatili da se i vi time želite baviti?
To se dogodilo se na Brijunima, kada sam imao 12 godina. Tada još nisam u potpunosti shvaćao što moj tata točno radi, znao sam da je glumac, ali nisam znao što to zapravo znači. On je tada s kazalištem Ulysses radio predstavu "Play Beckett", a jedan dan pitao sam ga mogu li doći na probu. Kad sam došao, ondje su bili Rade Šerbedžija, Pero Kvrgić, Zijah Sokolović i moj tata Ivica. Svi su nešto radili i isprobavali, a meni je to bilo jako zanimljivo. U jednom trenutku Rade je rekao: "U predstavi nam nedostaje jedno dijete. Bi li ti htio biti taj mali dečko?" Odgovorio sam potvrdno i tako je sve počelo.
S majkom Gordanom napravili ste predstavu "Pustolovine kreativnih računovođa". Kako je bilo raditi s njom?
Mislio sam da će biti teško, pogotovo zato što sam prije toga započeo jedan projekt s dvojicom bliskih prijatelja, pa su se tijekom rada na predstavi naši odnosi potpuno raspali. To me dosta povrijedilo i bojao sam se da se nešto slično ne dogodi i s mamom, međutim, bilo je sjajno. Jasno smo odvojili profesionalni dio života, kad smo na sceni i radimo, od onog privatnog, kad smo mama i sin, pa je sve teklo bez ikakvih problema.
Pamtite li neki roditeljski savjet koji vam je mnogo značio u karijeri?
S mamom sam u posljednje vrijeme dosta radio, puno mi je pomogla u početnoj fazi učenja teksta na "Richardu", a jedan tatin savjet jako dobro pamtim. Danas smo, i u poslu i u životu, svi stalno u žurbi, sve moramo odmah i sad, pa u jednom danu imamo pedeset stvari koje moramo napraviti. Realno, moramo li? U svakom slučaju, savjet koji mi je tata dao bio je: "Samo polako". Bilo je to kada sam na fakultetu radio jedan monolog s kojim nisam bio pretjerano zadovoljan. Tata je došao po mene nakon generalne probe, a ja sam mu putem objašnjavao što me muči, što mi ne odgovara i zašto nisam zadovoljan. On me slušao, šutio i pustio da sve kažem, a onda mi je rekao: "Hajde sada probaj sve to što si mi rekao – samo polako." Taj naizgled jednostavan savjet važan mi je i danas u glumi, ali mislim da je još važniji u životu. Stvarno treba usporiti. Naravno da treba raditi, istraživati, tražiti nove prilike i težiti nečemu većem, ali ne moraš sve napraviti ovaj čas. Trebamo biti strpljivi prema sebi.
Za kraj, možete li nam reći na čemu trenutačno radite?
Još traju dogovori o nekim predstavama i filmovima pa ne mogu sad o tome otvoreno pričati, no nešto što bih jako želio napraviti jest monodrama, tako da se trenutačno krećem u tom smjeru. Mislim da bi se to moglo ostvariti u sljedećih, recimo, pola godine, no, ne bih još otkrivao o čemu je riječ, da se ne ureknem (smijeh).
Otvori KEKS Pay
