Uza svu silnu i tešku građu s puno kamenih gromada, megalita i blokova, avala i mauzoleja, 50-ak monografija, mnoštva izložbi i s nekoliko kosih tornjeva napisanoga, pitamo se imamo li danas građevinu zvanu KIPAR Ivan Meštrović? To je uzao i grop velikih dimenzija u kojemu se moguće krije i svjetski rekord, naime da se toliko puno piše, a o samome kiparstvu tako malo kaže.
S riječima koje se u najvećim mogućim visinama međusobno gnjetu ("genijalno", "najveće", "simfonija u kamenu", "epopeja u mramoru"…) pitanje je: je li kamen po kamen ovdje konačno postao palača? Ili je ta silna verbalna nakupina velikim riječima zarasla u nepropusnu koru Mita u koju i najmanja sumnja ili nešto treznija riječ o djelu jedva može prodrijeti. I dok, eto, Rodinu ili Rafaelu mogu nabrojiti poneku manu, mi imamo Svetinju, Titana, Giganta i još uvijek ostajemo bez odgovora što je tu mučeništvo imaginacije a što tema, što tu vrijedi kao oblik a što je tek puka ilustracija teme. Je li tema pokrila oblik? Je li mamcima naslova sve odvelo k ispiranju trijeznosti? Nema sumnje oko Meštrovićeva života i djela, sve je zanimljivo. Uz to što još i danas kolaju priče o kraljevima i lordovima, dinastijama i predsjednicima, carstvima i monarhijama, o najvećim ljudima njegova vremena, ženama koje su mogle ili nisu mogle imati djecu, o lijepoj Čehinji koja je obilježila njegov život... Tu su nelegalna odlijevanja djela, "dragocjena" svjedočenja unuka da mu je djed zapravo ubio oca, pa prijepori oko nasljednih prava i vlasništava te načini njihovih realiziranja, pa tu je i žalosna tužba protiv kolege za klevetu (kćerka I. Meštrovića – kolega Z. Maković). Jedino je, zadržavši kreposnu mjeru između obiteljskoga i zajedničkoga dobra, za sve dobro oko i unutar Meštrovića zaslužan njegov sin, gospodin Mate Meštrović, i njegova supruga Rumjana koji uz već postojeće donacije i dan-danas poklanjaju djela, uvažavaju i podupiru trijezne napore da se osvijetli i protumači djelo velikoga kipara. Premda dobrim duhom novih spoznaja (pa i doktorskih disertacija) ono što oni ne mogu, to je svakako predanost i trijeznost povjesničara umjetnosti, pri čemu istraživanja poput onih kolege Dalibora Prančevića ili Irene Kraševac mogu biti i te kakvim putokazom. Istražiti i trijezno propitati djelo, otići na njegove izvore, zabiti nos u građu, ući u arhive itd. znači razgrnuti sve retoričke nakupine i ugledati kipara i s boljim i lošijim djelima. Sasvim su drugo silna mažoretska uslikavanja uz ljute glave, butine i bedra.
piše Ive Šimat Banov
Ima li Hrvatska još kojeg kipara osim Meštrovića?
Nema sumnje oko Meštrovićeva života i djela, sve je zanimljivo. Uz to što još i danas kolaju priče o kraljevima i lordovima, dinastijama i predsjednicima, carstvima i monarhijama, o najvećim ljudima njegova vremena, o lijepoj Čehinji koja je obilježila njegov život...
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
