Često čujemo da se od dvostrukih albuma koji ne ispune očekivanja do kraja mogao napraviti odličan jednostruki album. Takvi su prigovori obično promašeni jer poanta objavljivanja dvostrukih (a kamoli trostrukih) albuma nije samo uvjerenje izvođača da imaju dvostruko više dobrog materijala, nego je to obično i stvar koncepta. Nesumnjivo je da su epske širine svjesna umjetnička pobuda benda Arcade Fire na novom albumu “Reflektor”, ali taj koncept uvelike radi protiv njih. Za “izvrstan jednostruki album” ovoga puta ne bi bilo dovoljno samo izbaciti neke potpuno bezlične pjesme (“Flashbulb Eyes”, “Here Comes the Night Time II”), trebalo bi i znatno skratiti dobre jer s izuzetkom izvrsnog naslovnog singla “Reflektor”, daleko najbolje pjesme na albumu, duljine od po pet-šest minuta nepotrebno razvodnjavaju dojam.
Dobar je primjer pjesma “We Exist” s atraktivnim korištenjem bas-linije i ritma “Billie Jean”, koja je mogla je komotno trajati 3.45 i bila bi daleko upečatljvija. Što se dogodilo s bendom? Očito je da se Arcade Fire nisu zadovoljavali samo formulaičnim održavanjem statusa jednog od najcjenjenijih novih bendova pa su krenuli osvajati nove teritorije. Doduše, nove za bend, ne za povijest glazbe. To je vrsta eksperimentiranja s elektronikom kroz koju prolaze mnogi (art) izvođači: berlinska faza Bowieja i Iggyja, ekstremistički performans Loua Reeda “Metal Machine Music”, U2 iz vremena “Achtung Baby”, REM s “Up” itd. Za tu je prigodu Arcade Fire pozvao Jamesa Murphyja, majstora iz LCD Soundsystema, koji je dao bendu plesnu ritmičnost i obavio ga premazima masne elektronike. Producentski je posao napravljen dobro, izvođačke i aranžerske sposobnosti benda također su na zavidnoj razini, ali polovina pjesama, ruku na srce, nije ništa osobito. Arcade Fire uvijek su bili pompozan bend, ali klišejizirane podjele u stihovima na svjetlo/mrak, pozivanje na Euridiku, Orfeja i Ivanu Orleansku ovoga su puta na tankoj granici između poetike i banalnosti.
Vjerojatno postoje razlozi zbog kojih se ovaj eksperiment morao dogoditi, ali nema sumnje da je trebao više bendu nego slušateljima.
