Najstariji hrvatski natjecateljski kazališni festival Dani satire, pod medijskim pokroviteljstvom Večernjeg lista, počinju 1. lipnja u Kazalištu Kerempuh, koje je i organizator. Zato smo osnivača toga kazališta i festivala Fadila Hadžića zamolili za razgovor.
- Osnovali ste nekoliko kazališta, listova, školu crtanoga filma, imate najbogatiju redateljsku filmografiju u nas, najizvođeniji ste hrvatski dramatičar, slikar...
- Nakupilo se, svaki dan se nešto radi! Prije dvije godine osnovao sam i BIS teatar koji je dosad imao tri premijere. To je kazalište jednog čovjeka, jednog pisca koji piše za svoje glumce. Predstave su dobro primili i kritika i publika. Dobivamo deseterostruko manje dotacije od nekih srodnih trupa...
- Osnovali ste i Dane satire, kako su nastali?
- Dani satire osnovani su 1976. godine. Želio sam podržati komediju kao žanr koji je ignoriran u kazalištu, ne samo u nas nego i u svijetu. Uvijek se daje prednost "mudrijim", "filozofskijim" predstavama koje se šalju na kazališne festivale. Dani su osnovani kako bismo vidjeli što smo i sami napravili. Festival je dao poticaj kazalištima da više izvode komedije. Obično izvedemo 16-20 predstava. Dosad je odigrano 450 predstava, festival je to koji svaki dan dobiva na cijeni i koji je sve priznatiji.
- Kakav je bio status satire u socijalizmu, u devedesetima, a kakav je danas? Kakav će biti sutra?
- U jednopartijskom sustavu sve je bilo pod ideološkom paskom, mediji, listovi, pa i predstave. Satira se zato morala na neki način "švercati". Zato je bila manje kritična nego danas, jer nije imala svoju pravu slobodu. Danas, zadnjih desetak godina, nema nikakvih problema, satira ima potpun prostor...
- Politika se dosta bavila i Jazavcem i Kerempuhom.
- Ovdje na zidu vidite osmrtnicu Jazavcu, još iz socijalističkih vremena. Dao sam je tiskati 1967. jer smo bili zatvoreni. Tri mjeseca nismo radili, pa sam ironično htio osmrtnicom upozoriti tridesetak političara na njihov čin. Poslao sam im osmrtnicu poštom. Predomislili su se i dobili smo novac da nastavimo. Svote su bile toliko skromne da danas ne znam kako smo izdržali. Jazavac je izdržao zahvaljujući transfuziji dobrohotnih glumaca.
- Iako ste bili ljuti na promjenu imena 1994. iz Jazavac u Kerempuh, ipak je i Kerempuh Vaše ime.
- "Kerempuhovo vedro kazalište" pokrenuo sam 1949. godine dok sam bio glavni urednik Kerempuha i ono je trajalo godinu i pol. Potom sam ga preimenovao u Komediju, to je današnje Gradsko kazalište Komedija! Predstave smo igrali u današnjoj Tvornici, glumili su vrhunski glumci HNK. Danas meni ime Kerempuh ne smeta. Ipak, mislim da nije trebalo mijenjati ime Jazavac.
- Kako ste doživjeli tu kampanju oko promjene imena sredinom devedesetih?
- Polemizirao sam s protivnicima imena Jazavac, branio sam to ime jer mislim da životinje ne mogu biti nepodobne bez obzira na promjene režima. Istina, dali smo to ime pod utjecajem Kočićeve komedije "Jazavac pred sudom", ali već smo to zaboravili i pod novim imenon radimo normalno.
- Bili ste i intendant HNK. Zašto ste se ipak posvetili toj "prezrenoj" vrsti satiričkoga kazališta?
- U HNK sam otišao jer sam se posvađao s državom. Poslije godinu i pol uspostavio sam odličan odnos s ljudima, ali toliko su bili mizerno plaćeni da sam tražio da se HNK bolje vrednuje. Ne može operna diva biti plaćena kao drugorazredni činovnik. Osim prvog intendanta Miletića, jedini sam intendant HNK koji je sam dao ostavku.
- Radakovićeva predstava "Dobrodošli u plavi pakao" imala je izuzetno velik politički naboj 1994, pa je zbog toga i skinuta poslije 89 izvedbi...
- Uopće ta predstava nije skinuta. Bila je kritizirana, napadana od određenih krugova, ali nije skinuta. Igrala je! Bila je hit-predstava. Bad Blue Boysi su ustajali na kraju predstave i zajednički s glumcima pjevali svoju himnu. Bila je to kultna predstava koja se poistovjetila s navijačima Dinama koji su bili svakodnevno naši gosti.
Najstariji hrvatski natjecateljski kazališni festival Dani satire, pod medijskim pokroviteljstvom Večernjeg lista, počinju 1. lipnja u Kazalištu Kerempuh, koje je i organizator. Zato smo osnivača toga kazališta i festivala Fadila Hadžića zamolili za razgovor.
- Osnovali ste nekoliko kazališta, listova, školu crtanoga filma, imate najbogatiju redateljsku filmografiju u nas, najizvođeniji ste hrvatski dramatičar, slikar...
- Nakupilo se, svaki dan se nešto radi! Prije dvije godine osnovao sam i BIS teatar koji je dosad imao tri premijere. To je kazalište jednog čovjeka, jednog pisca koji piše za svoje glumce. Predstave su dobro primili i kritika i publika. Dobivamo deseterostruko manje dotacije od nekih srodnih trupa...
- Osnovali ste i Dane satire, kako su nastali?
- Dani satire osnovani su 1976. godine. Želio sam podržati komediju kao žanr koji je ignoriran u kazalištu, ne samo u nas nego i u svijetu. Uvijek se daje prednost "mudrijim", "filozofskijim" predstavama koje se šalju na kazališne festivale. Dani su osnovani kako bismo vidjeli što smo i sami napravili. Festival je dao poticaj kazalištima da više izvode komedije. Obično izvedemo 16-20 predstava. Dosad je odigrano 450 predstava, festival je to koji svaki dan dobiva na cijeni i koji je sve priznatiji.
- Kakav je bio status satire u socijalizmu, u devedesetima, a kakav je danas? Kakav će biti sutra?
- U jednopartijskom sustavu sve je bilo pod ideološkom paskom, mediji, listovi, pa i predstave. Satira se zato morala na neki način "švercati". Zato je bila manje kritična nego danas, jer nije imala svoju pravu slobodu. Danas, zadnjih desetak godina, nema nikakvih problema, satira ima potpun prostor...
- Politika se dosta bavila i Jazavcem i Kerempuhom.
- Ovdje na zidu vidite osmrtnicu Jazavcu, još iz socijalističkih vremena. Dao sam je tiskati 1967. jer smo bili zatvoreni. Tri mjeseca nismo radili, pa sam ironično htio osmrtnicom upozoriti tridesetak političara na njihov čin. Poslao sam im osmrtnicu poštom. Predomislili su se i dobili smo novac da nastavimo. Svote su bile toliko skromne da danas ne znam kako smo izdržali. Jazavac je izdržao zahvaljujući transfuziji dobrohotnih glumaca.
- Iako ste bili ljuti na promjenu imena 1994. iz Jazavac u Kerempuh, ipak je i Kerempuh Vaše ime.
- "Kerempuhovo vedro kazalište" pokrenuo sam 1949. godine dok sam bio glavni urednik Kerempuha i ono je trajalo godinu i pol. Potom sam ga preimenovao u Komediju, to je današnje Gradsko kazalište Komedija! Predstave smo igrali u današnjoj Tvornici, glumili su vrhunski glumci HNK. Danas meni ime Kerempuh ne smeta. Ipak, mislim da nije trebalo mijenjati ime Jazavac.
- Kako ste doživjeli tu kampanju oko promjene imena sredinom devedesetih?
- Polemizirao sam s protivnicima imena Jazavac, branio sam to ime jer mislim da životinje ne mogu biti nepodobne bez obzira na promjene režima. Istina, dali smo to ime pod utjecajem Kočićeve komedije "Jazavac pred sudom", ali već smo to zaboravili i pod novim imenon radimo normalno.
- Bili ste i intendant HNK. Zašto ste se ipak posvetili toj "prezrenoj" vrsti satiričkoga kazališta?
- U HNK sam otišao jer sam se posvađao s državom. Poslije godinu i pol uspostavio sam odličan odnos s ljudima, ali toliko su bili mizerno plaćeni da sam tražio da se HNK bolje vrednuje. Ne može operna diva biti plaćena kao drugorazredni činovnik. Osim prvog intendanta Miletića, jedini sam intendant HNK koji je sam dao ostavku.
- Radakovićeva predstava "Dobrodošli u plavi pakao" imala je izuzetno velik politički naboj 1994, pa je zbog toga i skinuta poslije 89 izvedbi...
- Uopće ta predstava nije skinuta. Bila je kritizirana, napadana od određenih krugova, ali nije skinuta. Igrala je! Bila je hit-predstava. Bad Blue Boysi su ustajali na kraju predstave i zajednički s glumcima pjevali svoju himnu. Bila je to kultna predstava koja se poistovjetila s navijačima Dinama koji su bili svakodnevno naši gosti.
Želimir Ciglar
