Redatelj, glumac, skladatelj, DJ, dramaturg, kvizoman. Sve je to Mario Kovač, kojem mnogi upućeni prepoznaju i kao “dobrog duha” naše kulturne scene, zbog njegova velikog angažmana na amaterskim predstavama, ali i kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama. Štoviše, Kovač je 2015. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, disertacijom na temu “Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Katastrofalni potresi koji su na samom kraju prošle godine pogodili Sisačko-moslavačku županiju, kao i ovi koji je i dalje tresu, za njega su bili znak za novu akciju, pomoći onima koji su najviše stradali, onima koji su u najvećem strahu i psihozi, u prvom redu djeci. I treba mu priznati da i on sam, u liku Ježurke Ježića, zaista izmami osmijeh na lice i kada je čovjek u najvećem šoku.
Među prvima ste reagirali na vijest o katastrofalnim potresima u Petrinji, Sisku i Glini, ali ste u toj reakciji definitivno otišli i korak dalje od svih. Vaša je poruka bila: trebaju ljudima krov nad glavom i jelo u tanjuru, ali treba im i kulturna okrepa. Zašto je to po vama toliko važno?
Prečesto se u kriznim situacijama, i sasvim je nevažno radi li se o katastrofama, ratovima, pandemijama..., dogodi da se čovjek i njegove reakcije svedu na ono bazično i animalno, a da se zapostave civilizacijske vrijednosti poput kulture. Meni i kolegici Petri Radin prije svega je bilo bitno ponuditi neku alternativu djeci skupljenoj po sabirnim centrima, da im odvojimo poglede i razmišljanja od prizora potresa i rasula kojima su izloženi putem većine medija. Najbolje je to opisala jedna mama koja je dovela svoju djecu na predstavu u vojarnu u Petrinji, koja nam je rekla: “Hvala vam što nam dajete privid normalnosti.”
Kakve su reakcije ljudi, djece posebno, kada im na dar donesete smijeh i zaborav barem na pola sata?
Reakcije su različite: neka djeca uistinu kao da zaborave na surovu realnost, no na mnogima se i dalje vidi da su u strahu i pod stresom zbog stalnih podrhtavanja tla. Na neke faktore mi ne možemo uticati, ali pokušavamo kod svakog djeteta pojedinačno procijeniti što mu treba. Vidimo da neke uopće ne zanima predstava, već samo žele razgovarati s nama i ispričati nam svojim riječima kako su doživjeli potres.
Je li ekipu koja s vama radi strah ulaziti u dvorane u kojima ima dosta ljudi, jer ne samo da je koronavirus još uvijek na djelu, već tlo stalno podrhtava pod nogama?
Djeca su smještena trenutačno u najsigurnije moguće prostore, poput vojarne, tvornice, sportske dvorane..., koji su očito čvršće građeni od većine kuća, pa je strah od potresa više psihološke prirode nego realna opasnost. Što se tiče pandemije, u svim prostorima u kojima gostujemo, a sva djeluju pod okriljem Crvenog križa, izuzetno se poštuju sve epidemiološke mjere: udaljeni smo od djece nekoliko metara, svi nose maske, dezinficiramo se i prije i nakon predstave.
Gdje ste sve igrali u ovim danima i koje predstave?
Kazalište Tvornica lutaka je prva dva dana Nove godine gostovala u Petrinji, Sisku, Glini i Hrvatskoj Kostajnici s predstavom “Ježeva kućica”. Ona nam je bila prvi izbor jer ima najjednostavniju scenografiju, ali i vrlo znakovitu pouku o važnosti čuvanja vlastitog doma. Odmah nakon nas gostovali su: Kristijan Ugrina, Crveni nosevi, Triko cirkus teatar i Zagrebačko kazalište lutaka, a javilo nam se još na desetke kolega, koji će gostovati u nadolazećim tjednima. Program gostovanja znamo dva tjedna unaprijed, i zaista svi žele dati dio sebe i pomoći najmlađima da lakše prebrode ovu krizu.
„Ježeva kućica“ mi je posebno vesela, naročito kada vas vidim kao Ježurku Ježića. Znaju li današnja djeca tu basnu?
Iskreno, mlađa djeca baš i ne. Njima je to posve nova priča pa je prate sa zanimanjem. No, na svaku predstave su nam dolazili i brojni umirovljenici, koji su također smješteni po sabirnim centrima, a mnogi od njih znaju napamet čitav tekst. Tako su oni postali vrlo “stroga” publika jer nas čak i ispravljaju ako pogriješimo neki stih.
Angažirali ste se i pod prozorima bolnica tijekom božićnih blagdana. Je li to veselje i pjesma bilo važnije bolesnima ili onima koji ih liječe?
Mislim da je bilo podjednako važno svima koji su te dane bili u bolnicama, ali i nama koji smo im došli pod prozore. Neki od naših kolega već mjesecima ne nastupaju pred publikom. Svi smo se mi zaželjeli nastupa jer je kazalište, prije svega, živa umjetnost koja nema smisla bez žive publike. Online prenosi predstava su privremena supstitucija koja može donekle utažiti tu potrebu, ali sigurno nije dugoročno rješenje.
Cijela 2020. bila je, blago rečeno, izazovna za izvedbene umjetnosti, ali se ipak radilo. Sada smo ušli u 2021. i stvari unatoč cjepivu, na ovim našim prostorima kao da izgledaju još gore. Kakve su vaša prognoze? Hoćemo li se vratiti normalnom životu, kazalištima…?
Ne mogu reći da sam optimist, ali sigurno znam da se nećemo olako predati. Postoji poslovica: “Kad topovi grme, muze šute”. Osobno se s njom nikada nisam slagao, pa neću ni sada kad su topove zamijenili virusi.
Kakvi su vaši osobni planovi za ovu godinu?
Raditi na sebi, puno učiti, čitati i pisati. Igrati se s djecom, sastavljati kvizove, očuvati psihičko zdravlje sebe i svoje neposredne okoline te pokušati humorom širiti pozitivu. I što manje pratiti vijesti, portale i jalove rasprave – okrenuti se svom mikrosvijetu: kao bi rekao vječni optimist, Voltaireov Candide: “Uzgajat ću svoj vrt!”
