Denis Ćosić (22), rođen u Njemačkoj, a odrastao u Požegi, ovogodišnji je dobitnik Gorana za mlade pjesnike, nagrade pjesničke manifestacije Goranovo proljeće koja se dodjeljuje svake godine u rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića na pjesnikov rođendan, prvi dan proljeća. Gorana je dobio za rukopis "Crveno prije sutona" koji izlazi idući mjesec, a za zbirku "Neonski bog mržnje", objavljenu u svibnju, osvojio je nagradu na pjesničkoj manifestaciji u Drenovcima.
Kako je započeo tvoj pjesnički život? Jesi li oduvijek htio krenuti tim putem?
Kada se prisjetim svojih početaka, a to je vrlo nepraktično za odrediti, rekao bih da su barem usko vezani uz osnovnu školu. Sjećam se kako bih prepisivao basne, ne znam što sam zanimljivo vidio u tome, ali u jednom trenutku mi se učinilo zabavnim pojedine riječi mijenjati drugima. Tako se onda lisica ne bi išla našaliti s rodom već s vjetrenjačom, a zec se ne bi utrkivao s kornjačom nego sa školskom klupom. Ima nešto jako slatko i apsurdno u svemu tome, ali igranje s jezikom me dovelo do toga da se ozbiljnije pozabavim pisanjem. U višim razredima osnovne škole bio sam ''mali aktivist'', vodio sam grupu prirodnjaka uz koordinaciju jedne učiteljice i pisao dramske tekstove na teme pasivnog pušenja, alkoholizma ili očuvanja okoliša koje bismo onda svi zajedno realizirali u predstave. Oduvijek me zanimalo mnogo toga i fokus mi je često, kao i dan danas, bio raspršen. Htio sam biti veterinar, arhitekt, učitelj povijesti, pjevač, glumac, čak i svećenik. Godinama sam bio uključen u brojne aktivnosti vezane uz crkvu i vjeronauk i doista se činilo kao da bih svakoga trena mogao svima obznaniti svoju odluku o tome da ću otići u sjemenište. Ali čudni su putevi gospodnji, a ja nisam pošao njegovim Pisanje se očito nametnulo samo od sebe, ali kada razmislim o tome, ako svećenici dobiju poziv za svoju profesiju, ja sam definitivno počeo osjećati pjesnički poziv.
Trenutno studiraš na VERN-u, je li ti plan raditi u struci ili možda živjeti od pisanja?
Nije mi važno hoću li raditi u struci, ali želio bih biti zadovoljan s poslom koji ću morati raditi. Završio sam hotelski menadžment, a uskoro ću i upravljanje ljudskim potencijalima. S obzirom na to da smo zemlja koja itekako ovisi o turizmu i tek počinje doživljavati važnost ljudskih potencijala, čini mi se da bih lako mogao naći posao blizak tome. Pjesništvo je isto struka, samo što kod nas ne postoji obrazovna ustanova koja bi nas direktno pripremila za to pa da završetkom obrazovnog ciklusa dobijemo uvjerenje o tome kako smo pjesnici. Postoje smjerovi na fakultetima, poput kroatistike ili komparativne književnosti, koji pojedince mogu bolje pripremiti za to da budu kvalitetniji pjesnici, ali formalno priznanje toga dolazi drugim kanalima. Možda bi se nagrade u neku ruku mogle gledati kao svojevrsna ''diploma'', potvrda da je ono što netko radi dobro, i na tom tragu razmišljati o pjesništvu kao struci. Međutim, kao i sa svime, potrebno je cjeloživotno obrazovanje i usavršavanje. To se onda postiže daljnjim pisanjem, ponavljajućim otkrivanjima i uvidima u same sebe i stvaranjem, stvaranjem, stvaranjem. Osobno trenutno ne mogu živjeti od pjesništva, ali postoje određeni mehanizmi putem kojih se uz određeni trud i upornost može doći do toga da se pristojno živi od pisanja. Ne volim čuti priče o tome da ne treba gledati na novčanu korist jer činjenica je da nitko od nas ne može živjeti samo od udisanja zraka.
A gdje se vidiš za 10 godina?
Vidim se kako svakih par mjeseci mijenjam boravište i lutam gradovima čudnih imena. Vidim se u šumi, u kolibi, s jelenima i srnama, kako se ogledamo u mirnoći obližnjeg jezera. Vidim se kako pišem, i imam djecu, i sretnu obitelj i sve je dobro. Vidim se da za 10 godina imam svijetlu budućnost.
Dosta si se brzo uspeo na našoj književnoj sceni, prva ti je knjiga izašla u svibnju, a druga će idući mjesec. Koliko ti se teško bilo probiti?
Čini mi se kako sam se doista brzo probio na scenu. Aktivan sam na njoj tek nešto više od dvije godine i dok mi se u početku sve činilo iznimno usporeno i tromo, mogu biti zaista sretan što mi se u kratkom roku ostvarilo to da sam uspio osvojiti dvije značajne nagrade i da me dijeli tek nekoliko tjedana od toga da i drugu knjigu konačno vidim ukoričenu. Zapravo je vrlo euforičan osjećaj pogotovo taj trenutak kad tu knjigu uhvatiš u ruke, prolistaš, pomirišeš, "ajme moji tekstovi su ukoričeni". Baš je lijep osjećaj. Ova druga izlazi idući mjesec, vidjet ću kakav će biti osjećaj kad tu knjigu otvorim, hoće li se ponoviti. Mene isto iznenadilo što su te dvije knjige izašle jedna za drugom, prva knjiga je svakako bila planirana u petom mjesecu, a za drugu sam očekivao da će izaći ili krajem godine ili početkom iduće.
Hrvatska je pjesnička scena zapravo vrlo širok i nedefiniran pojam. Osvrnuo bih se eventualno na svoje kolege koji su se pojavili na sceni unazad nekoliko godina. Mislim da ono što oni rade, a i ja s njima, pokazuje da poezija itekako može biti živa čak i u vremenu kada nije "profitabilna" i kada se od strane kulturnih institucija ne vrjednuje kao prije. Na sceni su se pojavili hrabri autori, s nevjerojatno originalnim poetikama, koji itekako šišaju pred sobom svoje starije i iskusnije kolege pjesnike. I to je divno jer pokazuje da se poezija nije i neće istrošiti u svojem ogromnom potencijalu da iznova otkriva novo i začuđuje.
Drago mi je i da su reakcije čitatelja mahom pozitivne. Knjiga definitivno više komunicira s mlađim ljudima, mojom generacijom, poistovjete se s nečime, čuju ili pročitaju i pomisle: "Hej, meni se ovo dogodilo ili znam nekoga kome se ovo dogodilo". "Neonski bog mržnje" erotizira prljavštinu, izaziva i gađenje, ali progovara o čovjekovoj nesavršenosti, palosti u neku ruku, priznanje da se ne trebamo koriti i ubijati u grižnji savjesti jer nismo dovoljno dobri već si priznati nesavršenost i raditi na tome da budemo što bolja verzija samih sebe. U jednu ruku daje i hommage mladenačkoj opuštenosti, raskalašenosti, jurcanju u nepoznato, svi smo prolazili kroz te stvari. Međutim i starije generacije pokazuju veliki interes i to nikako nije zanemarivo.
U svojoj poeziji često koristiš eksplicitan jezik, neobično grafičko oblikovanje, a neke od pjesama imaju i homoerotičnu notu. Koji su ti izvori inspiracije u tome?
Navedene karakteristike odnose se prije svega na knjigu "Neonski bog mržnje" koja je zamišljena kao eksperiment koji je proveden što na razini grafičkog oblikovanja teksta i odabira forme što na razini izbora tema i motiva, a u konačnici i jezičnom igrom. Homoerotičnost kao dominantna odrednica teksta namjerno je postavljena u suodnos s apokaliptičnom vizurom slavonskog kraja. Ali niti ta homoerotičnost pretjerano iskače, niti se po opisima može razlučiti da je opisani kraj isključivo slavonski. U hrvatskoj književnosti nema mnogo djela koja se bave tematikom istospolne ljubavi, a onoga što ima i nije pretjerano kvalitetno. Meni se učinilo zanimljivim staviti to u kontekst nečeg sasvim uobičajenog, nečeg što je prisutno svugdje i nečeg od čega ne treba raditi pompu. Ljudi s istospolnim sklonostima žive uglavnom prosječne živote i jednako su dobri ili loši kao i bilo tko drugi. I to je cijela poenta.
Izvori inspiracije su mi sve ono o čemu se pretjerano ne govori ili ne piše. Tražim praznine i nastojim ih popunjavati. Volim pisati o ljudima ili ljude preoblikovati u pjesme ili cijela djela. Ljudi se boje zaborava. Pojedinci su za mene kao usmena predaja koju treba sačuvati za buduće naraštaje.
U intervjuima se često spominju tvoje traume iz djetinjstva. Rješavaš li se pisanjem trauma?
Ako prije nije postojala, definitivno se oformila - trauma od postavljanja tog pitanja. Nadam se da ga više nitko neće potezati jer nešto što je trebalo biti smiješno je postalo nepotreban teret. Ali kada smo na temi trauma, postoje brojne druge, stvarnije traume, koje svatko od nas nosi tijekom svog života i često nesvjesno iz njihove pozicije određuje svoj odnos spram drugih i okoline. Traume tako postanu svojevrstan racionalniji oblik postojanja koncepta sudbine i dok si svaki pojedinac ne osvijesti svoje traume kretat će se životom determinirano. I dobra je stvar da si možemo rasvjetljavati te crvotočine koje ja svakako rješavam pisanjem.
Izbor iz zbirke "Neonski bog mržnje":
Sedam i četrdeset tri ujutro. Perem zube. Ubijem se.
spominjalo se na jutarnjoj misi
kako ima onaj jedan koji je napravio svetogrđe na
prvoj pričesti
jer nije izmolio dvije zdravomarije za pokoru
i sada ima oštećenja na mozgu jer se odao drogi
pričalo se na kavama taj lik je istripovani čudak
i majke su tapšale svećenike što brane djecu od zla
i bake su molile otajstvo svjetla
oprao je zube i iščupao klimavu (peres)trojku
i na zapišanu školjku ispovraćao krv
susjedi ga polijevali hladnom vodom
i predbacili mu što ne pazi svoje zdravlje
iz hodnika zgrade navirao je plač
dečko preko puta izgubio je mješanku
hodali su nasipom kad je pobjegla u jarak
čuo se prasak – kuja stala na minu
Brzi uspon? Možda mu je i homo-naklonost malo pripomogla, a vjerojatno ni ruganje svetinjama nije škodilo...eh što su mi krasni ovi mladi buntovnici, zaiskre i ugasnu. Pjesništvo koje nije uronjeno u Istinu potpuno je beskorisno i gubljenje je vremena.