Ne prođe izložba, a da je dr. sc. Asim Kurjak ne obiđe. Jednako tako na gotovo svakoj izložbi redovito se nađe i pokoja slika na posudbi iz njegove umjetničke kolekcije, no samo su rijetki to znali. Više od 40 godina strastveni je kolekcionar, ali to je smatrao dijelom intime, svoj javni put gradeći u medicini i znanosti.
Hrvatska u slikarskom vrhu
Promijeniti to odlučio je dijelom pod pritiskom moralne obveze da s građanima Hrvatske podijeli baštinu koju je sakupio, a dijelom ne odoljevši pozivu iz Umjetničkog paviljona da nastavi ciklus izlaganja “Privatne kolekcije u javnoj instituciji”. Izbor od 160 djela kolekcije Kurjak, u kojoj je više od 700 radova, u izboru Igora Zidića kojem je, našalio se poznati liječnik, usudio se reći i pokoju svoju želju, izložit će 30. siječnja u Umjetničkom paviljonu. Donosi djela Bukovca, Medovića, Čikoša-Sesije, Crnčića, Kovačevića, Vidovića, Auera, Račkoga, Krizmana, Rojčeve, Račića, Becića, Mijića, Babića, Miše, Gecana, Šeferova, Varlaja, Krizmanića, Trepšea, Uzelca, Motike, Mujadžića, Paraća, Šohaja, Šebalja, Kopača, Glihe, Dulčića, Price, Veže, Lovrenčića... eminentnih hrvatskih i bosanskih slikara čiji radovi i jesu predmet njegove kolekcionarske strasti.
– Hrvatska ima tako kvalitetne slikare da ide u red vrhunskih europskih velesila u toj vrsti umjetnosti, a to imam pravo reći jer sam obišao sve velike svjetske galerije gonjen svojim profesionalnim usavršavanjima. Neki od naših slikara, poput Stančića, da su živjeli i radili u Parizu, bili bi velika svjetska imena – govori Asim Kurjak pa nastavlja:
– Nikad nisam prodao nijednu sliku niti bih jer to bih smatrao amputacijom dijela vlastita tijela. To nije pretjerivanje jer ja sa svakom od tih slika razgovaram, znam joj porijeklo, kako je nastala, njenu vrijednost, mnoge od autora sam i poznavao. Edu Murtića, recimo. Praksa je bila da naše društvo svake nedjelje u 11 sati ide k Murtiću u atelje. Bio je pun šarma, veseo. Jednom sam njega i suprugu pozvao na dva tjedna u svoju kuću u Dubrovnik i zamolio ga da ponese štafelaj i da će ga moj brat odvesti tamo gdje god želi da mi naslika Dubrovnik uz koji sam već 30 godina vezan. Edo je došao, svako ga je jutro moj brat vozio ispred Minčete i on je stolicu i štafelaj premještao 20 m ulijevo pa 20 m udesno i nastala je briljantna serija mediteranskih slika. Posve novi Murtić. Na zagrebačkoj izložbi bit će osam njegovih djela. Zbirka Kurjak jest procijenjena, ali o svotama ne govori. Otkriva da je po današnjoj procijeni kompetentnih stručnjaka njena vrijednost četiri do pet puta veća od one koju je on platio za slike. Značajan dio radova kupio je na aukcijama, a slika mora prvo osvojiti njega i biti dopadljiva te spadati u red najkvalitetnijih djela da bi ušla u njegovu kolekciju.
– Ne volim tmurne slike u kojima je slikar sve nevolje života prenio na platno. Volim slike koje odišu optimizmom, potiču razmišljanje, vesele kad si umoran. Svoju kolekcionarsku strast razvio sam kao liječnik koji je provodio besane noći u rađaonici, a vraćajući se kući s dežurstva, znao sam u dnevnom boravku sjesti i dva sata po stoti put gledati istu sliku nalazeći u njoj detalje koje ranije nisam zapazio. Meni najdraža moja slika Bukovčevi su “Dalmatinski ribari”. Imam je već 20 godina. To je slika 1876. napravljena po narudžbi u Francuskoj i prvi i jedini put izlagana u Parizu. Trag joj se gubi nakon što ju je kupio bogati Englez i odnio u Englesku. Njen put do Hrvatske bio je grozan jer je preko Londona morala doći u zemlju najbližu Hrvatskoj, ali članicu EU, pa je stigla u Italiju. Tu nastaje niz problema jer su Talijani svojatali Bukovca tako da sam morao za nju dobiti specijalnu dozvolu tamošnjeg ministarstva kulture. Procedura je trajala dva mjeseca. Samo strastveni kolekcionar može plaćati i ležarinu i sve to izdržati. A zašto mi je najdraža? To je neobičan Bukovac. On je slikao prelijepe dame, puno naručenih slika, pejzaže, ponekog gospodina. On je slikar gospodskih kuća, nije imao likovno izraženu socijalnu komponentu, bježao je od masovnih slika. I odjednom se pojavljuje slika na kojoj tri reda ribara vuku mrežu. Polugoli, znojni... Ribe stavljaju u košare, ispred jedne je unuk, ispred druge starac. Taj mladić mi je simbol budućnosti, starac nekog odlazećeg perioda i taj spoj je tako vjerno dan da ne možete ne osjetiti i socijalnu komponentu do tada nepoznatu kod Bukovca. Kad god bi sjeo pred nju, bez ikakve patetike, uvijek bi našao novu poruku. To je udarna slika ove izložbe – govori Kurjak.
– Druga slika koja me tako vezala su Vaništini “Ljudi u magli”. Njega sam i poznavao, bio je erudit, intelektualac par excellence, kritičan, ali pun lijepih metafora, volio sam s njim razgovarati. Na toj slici tri siluete izlaze iz magle. U njoj je dao jednu čitavu povijest, bespuće, tri lika koja mogu biti bilo tko. Toliko je upečatljiva da mi je odmah nakon “Ribara”. Kolekcionarstvo ne nosi kao genski miraz, prvi je u obitelji koji se time bavi, a kada se dogodio okidač? Kaže, vjerojatno još prije pedesetak godina za mladenačkih druženja s Mersadom Berberom, svojim daljnjim rođakom, i Tomislavom Ladanom.
– Ja sam banjalučki gimnazijalac, nas troje skupa smo došli na studij u Zagreb. Volio sam pisanu riječ i pisao pjesme, novele, objavljivao u Plavom vjesniku. Jednu poemu, zvala se “Lipa”, poslao sam tadašnjem uredniku Peri Zlataru i prihvatio ju je za objavu, uz napomenu: “U Banjoj Luci postoji mladi slikar Berber. Reci mu da sam te ja poslao i daj mu pjesmu pa nek napravi dvije ilustracije na tvoj tekst.” Tako je i bilo, a Mersad mi je ilustracije poslije objave i darovao. Je li tu ušao taj zarazni motiv u mene? Moguće. Uglavnom, to je toliko snažno da sam u početku to smatrao hobijem, kasnije je to postala strast, a danas je ovisnost. Najčišća. Ja bih i zadnju kunu potrošio na dobru sliku – kaže Kurjak. U mladosti je pokušavao i sam nešto ilustrirati, no kad je upoznao velikane kista, shvatio je, kaže, koliko je slab i okrenuo se znanosti. Kolekcionarstvom je zarazio i svoja dva sina, no u početku je kontra svog hobija imao silnih otpora unutar obitelji što je mudrošću pretvorio u podršku.
– Kako je u kuću stizalo sve više slika, supruga mi je jednom rekla da sam lud čovjek i smatrala je to pretjerivanjem. Vidio sam da to neće tako moći dalje i u ležernom razgovoru uz kavu rekao sam: “Redovni sam profesor na Medicinskom fakultetu i šef klinike i imam solidna primanja koja ću u cijelosti davati za obitelj. Ali sve što zaradim izvan redovnih primanja davat ću za slike.” Pristala je i taj dogovor vrijedi i danas. Od klasika posjeduje sve autore osim Plančića, a idućih godina kani se intenzivno baviti mladim hrvatskim slikarima.
– I studentima volim reći: “Vidi veliko dok je malo.” U potencijalnim slikarskim velikanima treba sad prepoznati talent. U ovom trenutku za mene je Zlatan Vehabović najperspektivniji mladi hrvatski slikar. Imam pet njegovih slika – kaže Kurjak.
Čovjek sklon rizicima
Svoje slike kontinuirano šalje na restauracije i nisu skrivene u depoima, već su strateški razmještene u njegovim kućama u Zagrebu i Dubrovniku te u poslovnim prostorima i stanovima njegovih sinova. Strahuje li od mogućnosti da će zbirka prikazana u javnosti stimulirati ideje kriminalaca?
– Takva bojazan postoji koliko god ja imao sve tehničke i videouvjete zaštite, pa i biološke alarme pod kojima mislim na dva oštra psa. Sve su moje slike fotografirane, osigurane i prijavljene i našoj policiji i Interpolu i onog tko bi pokušao ukrasti ih snašle bi silne nevolje. Ja nisam čovjek kojeg jedan takav potencijalni rizik dekuražira. Puno izazovniji mi je drugi motiv, a taj je da sam sretnik koji ima te slike i sve sam ih pošteno zaradio svojim znanstvenim knjigama. Osim toga, te su slike dio kulturne baštine svakog građanina ove zemlje i nemam moralno pravo ljubomorno ih čuvati samo za sebe. One moraju biti viđene da i u tom smislu budu nastavak tradicije kolekcionarstva u Hrvatskoj koje je osobito bilo jako između dva rata. U konačnici, ni ja ih nisam nikada vidio okupljene na jednom mjestu – zaključio je.
Nemoze spavati pa onda gleda slike nije ni cudo jer ga gledaju hrvatski andeli koje je abortiro i oteo od zemaljskog zivota oteto prokleto prica se da svojima savjetuje da ne abortiraju a hrvatice da nagovara.Sramota