Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Ah, starost, ah, život

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
01. prosinca 2021. u 15:21 0 komentara 297 prikaza

Bojim se – priznao je.
– Čega?
– Korone. Godina. Nemoći. Pelena. Bolesti. Izumiranja svega što poznajem. Ružnoće. Smrada. Debelih muha. Nestanka električne struje. Podgrijane juhe iz vrećice. Mobitela. Novih programa. Zaboravnosti.
– Hm, i što sad? Ne želiš ići u dom?
– Nikako. Ne dolazi u obzir.

kratka priča Čovjek za šamaranje

Šutim. Ja sam samo susjeda. I svjedokinja raspada jedne prilično antipatične osobnosti koja je još prije desetak godina poput pauna šetala gradskim parkom, rukom pod ruku sa ženom, a ova ga je zaljubljeno gledala, a onda odjednom umrla.
Nikada ga nisam voljela, ali stanujemo vrata do vrata. Dvadeset godina sam mlađa, pristojna i ravnodušna na proklijalu bol koja ga muči. Povremeno mu donesem novine, obrišem prašinu u stanu i darujem bajadere koje dobijem na poklon. Ruinirani erudit, nekakav kritičar, slavna faca uvjetno rečeno, intelektualac s balastom raznog znanja, a opet, nesposoban da ispeče jaja na oko i opere čašu od piva toliko godina nakon smrti drage mu ženice. Oštra jezika, britka uma i ipak prazan kao napukli lonac. Dobro se snalazio u ulogama dodvorice i buntovnika, pratila sam njegove ekvilibrističke bravure u društvenom miljeu, prznica po naravi, ali bilo je tu nekog šarma. Svejedno, nedovoljno lukav da zaradi za veći stan, pa i bolji kvart od ovog, tako da sad kad je prevalio osamdesetu gnijezdi se u dvije sobe s dnevnim boravkom, a predmeti se polako raspadaju. Penzija je nikakva, starost ga je slomila, ne može lutati po izložbama (korona, visoki tlak, koljena, zglobovi, nagluhost) i hvaliti ili kuditi umjetnine raznih fela. Poumirali su oni koje je hvalio, nema svoju škvadru, a živ je. Kako se odjednom sve promijenilo.
On se boji.

Sve mi je jasno, nisam ni ja u cvijetu mladosti i često se pitam gdje mi je bila pamet kad ju je trebalo imati. Slabo sam se osigurala za duboku i gnjilu starost, iako s troje djece u zaleđu, možda imam šanse preživjeti siromaštvo koje se sprema svakom radno sposobnom entitetu kad ovaj to prestane biti. Ali zanimljiv mi je taj suživot i moja glupa suosjećajnost prema tipu koji mi je oduvijek bio antipatičan – a nadmen bi bio i sad samo da ga kosti ne bole i ne muči ga gastritis. Još je i super, zapravo.
– Imaš li koga? – pitam ga praktična pitanja na koja odgovara niječno. Imao je ženu i točka. Jedinac. Prijatelji su pomrli. Nije više faca u društvenom smislu. A i ništa se ne događa jer korona je zaprašila cijeli svijet, a pogotovo stare, siromašne, nezaposlene, bolesne jedinke koje i tako, iskreno govoreći, nikom ne trebaju.
– Strah me je – kaže drhtavim glasom koji se nekoć u sasvim drugom tonalitetu orio s televizijskih ekrana. Jer bio je moćan i njegova se riječ uvažavala, a pojedinci su ga se i bojali. Svojom kritikom mogao je pokopati ili uzvisiti kakvog umjetnika, nije se libio svađa, a i zemlja kojom je brodio bila je ponešto veća. Sad se sve smanjilo, dohodak, korak, kralježnica, status, jedino su godine narasle. I nos. I uši. Zatim mrzovolja. Pretvorio se u čičicu koji po portalima i pod pseudonimom piše zlobne komentare ispod članaka, pogotovo o umjetnosti. Naučio se ulogirati na forume dok mu je mozak bolje radio, ali sada mu svaka dodatna tehnička inovacija predstavlja napor. Zato i zazire od novog mobitela i bilo kakve promjene. Razumijem ga. I ja mrzim promjene. Pogotovo na lošije.

– Ali dom ti je sudbina. Prije ili kasnije – zločesta sam i realna.
– Ne spominji mi dom – prošapće plašljivo. – Još sam dobar. I tamo neću otići nikada. Čuješ: nikada!
– Trebaš li nešto iz dućana? – upitam pomirljivo.
– Da – kaže i već mi gura spremljen popis u ruke. – Hvala ti.

Starost je gnjusna, sloboda se smanji na kvadraturu sobe i predsoblja u najboljem slučaju. Treba ti pomoć. Nemoć se uvećava, zubi ispadaju, a kosti se rasklimaju. Tijelo poprimi čudan miris, samoća se ustostruči, a i dosada. Moja je baka skupljala čašice od jogurta, nabrojila sam ih 70. Kad sam ih bacila, bila je smrtno uvrijeđena. Plovila je svijetom u pohabanom kaputu i razgovarala s mačkama. Na svu sreću, nije puno patila. Završila je u domu, kasnije u bijeloj sobi na petom katu nazvanoj stacionar. Donekle dostojanstveno.

Mrzim neslobodu. Oduvijek sam je mrzila pa se zato i doimam mlađom nego što jesam. Briga me za one koje koketiraju s godinama i uspješno se priviknu na pišanje u gaće. Što mogu, ne želim obrađivati vrt, meditirati do besvijesti, moliti se, peći kolače, vježbati gimnastiku ili zauzimati strane na bojnom polju kojekakvih bitaka koje se vode na svim frontovima, globalno i regionalno. Svi znaju sve, a nitko previše. Rat je promijenio oružje i ratuje se ne birajući sredstva. Stalno. Neprijatelj uvijek vreba i uspješno mijenja uloge. Stvari su se zakomplicirale. Stojim po strani i psujem. Ne pripadam nikome i ničemu, katkad pokušavam biti korisna i to bi bilo to. Gledam “Squid Game” i nije mi teško prepoznati u kakvoj igrici živimo. Što je pisac htio reći? Uvijek su mi bile zanimljive razne interpretacije istog štiva. I mog života.
Različiti pogledi, različiti nišani i različite mete. Ali na kraju se sve svede na isti razlomak: preživjeti.

– Doći ćeš navečer? – pita me susjed.
– Možda – odgovaram. – Ne mogu obećati.
– Volio bih – kaže.

Fiksiram budućnost. Hoću li i ja tako čeznuti za društvom jednog dana? Za sada mi je samoća ugodna i topla, a povremena druženja osvježavaju me poput vitaminskih injekcija i kupanja u moru. Trebam se osigurati. Ali mozak mi je bio kokošji i kasno sam spoznala da se sve može kupiti. Jednostavno. Zvuči zastrašujuće i prilično poražavajuće, ali je tako. Tko ga šiša! Susjed će nestati s ovoga svijeta jednako kao dinosauri, mamuti, diktatori, pobjednici, poraženi, ubojice ili filozofi. Vječnost je milostiva, sve nas pretvori u prah na jednak način.

Spuštam se niz stube. Mobitel zvoni.
Javlja se bezobrazni sin s kojim sam se posvađala. Zapravo, volim biti nerazumljiva drugima. Pa i njemu. Ne patim od lažne ljubaznosti i prepoznajem lažnu ljubaznost. Mojih trideset godina viška iskustva uvijek će stajati između nas. Ako ne posenilite i oglupavite, a pritom vam rade svi organi i bezbrižni ste što se tiče financija, starost može biti i ugodna.

– Nadam se da nisi pokisnula – kaže. – Zaboravila si kišobran.
Nisam ga zaboravila, pomislim. Samo sam što prije htjela pobjeći od tvoje tridesetogodišnje pameti. I radije pogledati utakmicu sama.
– Žurim u dućan – odgovorih hladno.
– Je li sve u redu?
– Naravno – potvrdih i prekinuh.

kratka priča Muza

Pogledam u spisak koji mi je dao susjed: pola kukuruznog kruha, mlijeko, 10 dag ementalera, Večernji list, Neofen.
Život, ah, život. Tako je banalan u svojoj biti. Sve je prolazno. Pa i moje neraspoloženje i zajedljivost. Svako toliko pitam se čemu se uopće čudim i zašto dopuštam da me išta uznemiruje u ovom kaosu. Hvatam se na isti mamac. Tko mi je kriv.
Upadnem u Lidl. Kupci razdragano kupuju namirnice na sniženju i skupljaju bodove. Mislim, okej, bubrezi mi rade, zubi su na broju, pluća nikad bolja. Jedino je vid oslabio. Ajde, s tim se mogu pomiriti. Nabijem masku na lice i upadnem u novi čin predstave. Susjed me očekuje, a što će biti dalje, ne zna se…
Ipak sve ovisi o piscu. 

O autorici

Sanja Pilić jedna je od naših najpoznatijih književnica. Objavila je više od 30 knjiga. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču s pričom “Delete”. Figurativni jezik njezinih priča pisanih s nevjerojatnom lakoćom oslanja se na zvuk i ritam koji su vrlo bliski poetskom jeziku. Kratkom, jednom rečenicom, spisateljica izražava splet opisa, tako da se jedan pored drugog nađu dva posve različita događaja.

tužne priče glumaca
Imali su slavu i novac, a zbog loših odluka završili su na prosjačkom štapu, neki i ispred pučke kuhinje
američki nosač zrakoplova USS Carl Vinson
OZLIJEĐENO SEDAM OSOBA
Drama u Južnom kineskom moru: Američki F-35 srušio se na nosač aviona, pilot se katapultirao
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.