Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

46 priča: Boris B. Hrovat: Sizif

Pronašla ga je Milka, tko bi drugi. Ležao je u kupaonici, nauznak, a u ruci je držao komad poderana ručnika, krpu kojom je trljao onaj nedavno popravljeni dio zida. U bolnici su ustanovili tjelesnu i nervnu iscrpljenost
20. ožujka 2011. u 11:36 0 komentara 5 prikaza
Boris B. Hrovat
Foto: arhiva VL

Nije se više sjećao kad je sve počelo. Već je, u svakom slučaju, prošlo nekoliko mjeseci, čak se i godišnje doba promijenilo... Uglavnom, kad bi se s dosadna i zamorna posla vratio kući, Đuro je sve više vremena provodio u maloj i zagušljivoj kupaonici. Isprva, bio je to užitak, jedini luksuz koji je sebi mogao priuštiti: onako iscrpljen, polagano se svući, napuniti kadu toplom vodom, leći i provesti u njoj dobrih pola sata, ponekad i sat. Čak bi i zadrijemao, samo na časak, osluškujući prigušenu buku s ulice, pljuskanje vode koja se sporo ali sigurno hladila, otkucaje zidnoga sata iz susjedne, dnevne i jedine sobe njegova samačkog stana.

 

Onda je primijetio malu smeđu točku: ugnijezdila se tik iznad desetog reda potamnjelih bijelih pločica, na početku gola zida nekad davno premazana uljanom bojom koja se postupno ljuštila. Kad bi se, na početku ili kraju kupanja, u kadi uspravio, bila mu je točno u visini očiju; htio-ne htio, morao ju je zamijetiti. Isprva, nije obraćao odveć pozornosti. Dodirnuo je noktom to mjesto, i pokušao je odstraniti, bezuspješno. Nakon nekoliko dana, pokušao je ponovno. Tada je odlomio komadić zida, a smeđa točka pretvorila se u smeđu mrlju – neveliku, ali ipak (vlažnu) mrlju. Slegnuo je ramenima, ali u sebi nije bio zadovoljan. U toj kući u kojoj je stanovao sve je i posvuda odisalo ustajalom, dubinskom i drevnom vlagom.

 

Navečer, pred televizorom, razmišljao je o promjeni stana. Rijetki posjetioci to su mu uvijek, obzirno, govorili. Međutim, Đuro se na to nije mogao odlučiti – ne samo zbog novca nego i zbog navike. Malena prizemnica, zapuštena vrta, u dnu ulice, nekoć je pripadala njegovim roditeljima. U njoj su proveli cijeli svoj zajednički život, i, naravno, bila je to i jedina imovina koju su mu ostavili. Nakon njihova, skoro istodobna... odlaska (Đuro nije izgovarao, čak ni u sebi, riječ “smrt”), zatvorio je preostale dvije prostorije, i jedan ugao kućice preuredio u svoj samački stan. U njemu je provodio skoro cjelokupno slobodno vrijeme. U predgrađu velegrada baš i nije bilo zabave: u mladosti je satima stajao pred vratima jedinog plesnjaka ne usuđujući se ući. Kasnije, Đurini su se izlasci sveli na tjedne posjete gostionici u istoj ulici, gdje su mu davali, ako je to bilo ikako moguće, stol u kutu. Poznavao je Milku, konobaricu, da – ona je čak navraćala do njega, rijetko i sve rjeđe, da bi koliko-toliko uredila te dvije-tri vlažne prostorije, otvorila prozore, stavila poljsko cvijeće u vazu od lažnog oniksa, i na kraju dana se gotovo bezvoljno prepustila njegovim dodirima... Ne, preseliti se drugamo nije više bilo moguće.

 

Đuro se bližio mirovini. Svoj radni vijek proveo je mirno, bez potresa ili uzbuđenja, radeći u sporednim uredima željezničke uprave. Volio je zamišljati, u sretnim trenucima, da ga ondje cijene; ipak, većinom je bio svjestan istine: na poslu svi su se na njega navikli kao što se čovjek navikne na uglat i nezgrapan komad namještaja i nitko ga zapravo više nije niti primjećivao. Dolazio je na posao točno, sjedao za stol u uredu koji je dijelio s još trojicom postarijih službenika, potom do kasnog popodneva premetao spise o nabavi tračnica i zakovica razmjenjujući s ostalima tek poneku šturu riječ – o politici, sportu, ženama. Ni nakon trideset godina nisu se istinski upoznali, ostali su stranci koji se jedva sporazumijevaju i koje je tek slučaj smjestio u istu neuglednu prostoriju po osam sati svih pet radnih dana u tjednu.

 

Subotom je Đuro uzimao ribički štap kojim se nekoć koristio njegov otac, vezivao ga za bicikl, pa bi se potom odvezao do nedaleke riječne obale. Ondje je, u gustišu, imao svoje mjesto te ga je ljutilo, kad bi ga, došavši ranije, zaposjeo netko drugi. Nedjeljom je, međutim, ljenčario. Spavao bi sat ili dva dulje, još neko vrijeme ostao u krevetu, a onda, za lijepa vremena, sjedio u pletenom naslonjaču usred zarasla vrta pred kućom. Uzalud su mu govorili da bi ga trebao orezati, malo dotjerati... Gust splet trnovitih grana skrivao ga je od pogleda s ulice te se njemu baš takav sviđao. U nedjeljno poslijepodne pripremio bi jednostavan objed, a potom se vratio u naslonjač, s bocom jeftinog vina u ruci. Do sumraka, boca bi bila ispražnjena, a Đuro opuštenih ruku, poput vreće, ležao u naslonjaču, i on kliznuvši koliko ga je vuklo samo tijelo. Tada bi se probudio, gotovo s nelagodom protegnuo i ogledao, te se povukao u kuću – vrativši prethodno naslonjač na njegovo uobičajeno mjesto, a bocu (ili njezine krhotine) bacivši u smeće. Ponedjeljkom, nije više bilo ni traga njegovu nedjeljnom pijanstvu, te je samo Milka za njega, čini se, ipak znala. Kako je doznala, to Đuro nije mogao sebi protumačiti. Bit će da žene za te, a i mnoge druge stvari, posjeduju šesto čulo, koje je njemu, Đuri, oduvijek nedostajalo.

 

Kad se mrlja proširila i povećala, pokušao je s Milkom o njoj porazgovarati. Što je u tome čudno?, pitala je Milka. – Još vlage u kući koja je ionako toliko vlažna da već postupno tone u zemlju... Nije bila impresionirana, i činilo se da mrlju i ne zamjećuje. Zato je Đuro pokušao očistiti zid, no sa svakim novim pokušajem mrlja se samo sve više širila. I bušiti je pokušao, ne bi li otkrio zaboravljenu cijev koja je vjerojatno propuštala. Sve, sve što je bilo u njegovoj moći: dlijetom i čekićem odbio je komad zida, no nije pronašao ništa – samo tanku, smeđu nit koja se protezala u dubinu zida. Ondje više nije moglo biti cijevi, pa je nespretno izdubljenu šupljinu brže-bolje prekrio bjelinom gipsa. Tako je nestalo i te žutosmeđe, vlažne niti, a njegova zbunjenost je popustila i nastupilo je olakšanje. Bacio se na krevet i spavao mirnim snom iako se prethodno nije ni oprao ni svukao. Sanjao je svoje djetinjstvo, majku u cvjetnoj haljini i oca s prevelikim šeširom, i sebe u dobi od pet godina. Probudio se odmoran i odmah sjetio mrlje. Zavirio je, pogledao u kupaonicu, sa strahom: morao je, tako neuredan i izgužvan nije mogao u ured...

 

Sve je bilo u redu, izuzimajući hrpicu žbuke na dnu kade. Iako neravne površine, gips se bijelio, a mrlji nije bilo ni traga. Đuro je još jednom udario šakom po kritičnome mjestu, uvjerio se u čvrstinu ispune, a zatim zapjevušio. Dok se pripremao za odlazak na posao, osmijeh nije silazio s njegova lica.

 

Đurino dobro raspoloženje primijetili su i njegovi uredski kolege. Naravno, odlučili su ga zanemariti, samo su razmijenili koji podsmješljiv pogled. Njegova nestalna veza s ocvalom konobaricom, kao i povremena sklonost boci pa, bili su neka vrsta javne tajne. Međutim, nisu dostatno marili za Đuru: gledali su kako skratiti radni dan i što prije otići kući. Tako je on u razmjernu miru proveo svojih osam sati, čak je – u stanci za ručak – svima ponudio cigarete. Kad je napokon odgurnuo spise, uzeo otrcanu kožnu torbu i ustao od stola, lakim je i ponešto užurbanim korakom krenuo svome domu – gdje više nije bilo žućkasto-smeđe mrlje na kupaoničkom zidu, i to ga je ispunjavalo nekom neobičnom radošću.

 

Otključavši vrata, najprije je skinuo cipele i navukao papuče. – Možda je Milka štogod ostavila u hladnjaku, pomislio je, da, moram oprati ruke... Moram oprati ruke..., ta misao se zaledila u njegovu umu, zavrtjelo mu se u glavi toliko da je morao sjesti na rub kade. Neko vrijeme, ne bi mogao odrediti koliko, samo je sjedio pognute glave, i duboko disao. Mrlja, veća no ikad, zauzimala je već površinu veliku poput dlana, i, štoviše, iz njezina središta izlijevala se jedva vidljiva nit guste, obojene tekućine, koja je potom tekla bijelim pločicama sve do mjesta gdje se, poput rijeke koja zaobilazi otok, dijelila na dva toka: u kadu, i pored kade, dalje, na betonski pod. Kad se malo pribrao i skupio hrabrosti, zagazio je Đuro u tu ljepljivu, želatinoznu masu – kako bi se sasvim približio njezinu izvoru. Stopala su mu otežala, ali on na to nije obraćao pažnju, zgrabio je prvo što mu je dospjelo pod ruku, četku i ručnik, i stao brzim pokretima otirati pod, pločice, zid. Uspio je skupiti dosta guste, ali još uvijek tekuće mase (ručnik bi iscijedio u kadu i uzgred promatrao kako dno gubi svoju bjelinu i postaje smeđe, gotovo crno). Ostatak je razmazao zidom i kupaonicu išarao neobičnim grafitima, tragovima svojih grozničavih pokreta. Postupno je gubio snagu (gotovo cijeloga dana ništa nije jeo), a onaj tanki mlaz žuto-smeđe tekućine nije popuštao. Raznim sitnim predmetima nastojao je začepiti njegov izvor: toaletnim papirom, nekim čavlićem koji se slučajno našao u ormariću, čak i Milkinom ukosnicom. Ništa! Jedva ometen, ili koji trenutak oslabljen, mlaz bi uskoro probio sve umjetne prepreke i iznova tekao, moglo bi se reći, čak i obilnije i snažnije no prije! U nadljudskoj borbi, Đuro je gubio. Odbojna smeđa masa dopirala mu je do koljena, jedva je koračao, već se počela izlijevati i u sobu, a on je još uvijek, bolnih ruku, pokušavao zatvoriti nečisto vrelo. – Ako padnem, ako podlegnem, utopit ću se, pomislio je negdje u zoru, koju je naslutio, a potom se iznenada onesvijestio.

 

* * *

 

Pronašla ga je Milka, tko bi drugi. Ležao je u kupaonici, nauznak, a u ruci je držao komad poderana ručnika, krpu kojom je trljao onaj nedavno popravljeni dio zida. U bolnici su ustanovili tjelesnu i nervnu iscrpljenost. U posebnoj ustanovi, kamo je naknadno prebačen, jer se nikako nije oporavljao, psihoanalitičar je govorio (studentima u obilasku, a na Đurinu primjeru) nešto o kompleksu potisnute krivnje, a Đuro je ipak svoje vrijeme najradije provodio u tamošnjoj velikoj kupaonici. Tražio je žuto-smeđe mrlje i povremeno krajičkom pidžame brisao zid. Bolničke sestre bile su navikle na znatno gore i osebujnije stvari, pa su Đuru, s vremenom, i zavoljele. Tako miran, tih i poslušan, uvijek ljubazan, nikad ni o čemu drugom nije govorio nego o svojoj kućici u predgrađu. “Sad ju je već sasvim ispunila ona odvratna masa”, mislio je, ali to, oprezno, nije govorio. Milka ga je isprva posjećivala srijedom i subotom, onda samo subotom – i napokon prestala dolaziti. – Pronašla je drugu budalu – komentirali su Đurini uredski kolege.

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.