Justina se jedva izvukla iz kreveta tog vrelog popodneva, uvukla u prvu haljinu i s naporom počešljala kosu punu soli. Dok se šminkala, suze su joj tekle same. Umila se i pokušala iznova nanijeti rimel, ali čim bi ugledala one svoje crvene oči u ogledalu, smilila bi se sama sebi i sve pokvarila. Ne, ovo nisam ja. Ja ovakvu sebe mrzim iz dna duše, ja sam sretna, a nisam, jecala je tiho i trudila se opet. Uz put bi puštala vodu iz vodokotlića i predavala joj bol, zamišljala ju kako s mlazom odlazi i nestaje u moru, razlaže do gorčine. Moram vani, moram odvesti Leu i Ninu do ljetnikovca kad sam im već obećala, uvjeravala je sebe. Naravno da se kajala što im je rekla i naravno da joj se nije dalo, ali računala je na to. Nije dolazilo u obzir da im sada javi kako ipak ne može jer žene su sigurno popodne prilagodile druženju. Izvući će se iz kuće i biti s ljudima, a ima i alibi za ulazak u zatvoreni dvor ljetnikovca. Nikada ju nije zanimala raskoš tog zdanja, već sjaj duha njegovih stvoritelja. Zračio je mirom i nakon toliko stoljeća pa ga je doživljavala kao slikovnicu ljepote. Iščitavala ju je znakovljem naoko nebitnih stvari. Blaženstvo je izbijalo iz sitnica i prožimalo život. Mir su ćutjele i životinje jer mačke su bile poput plišanih, dok su psima redovito krali lanac o koji su bili vezani. Pola sata kasnije žene su već hodale uz more, ali samo je ona ugledala novčić uz rub puta. Sagnula se, pokupila ga za sreću i poželjela da s njenom ljubavlju bude opet dobro. I isti čas se naljutila na sebe jer netko lud u njoj još se nadao tome. Ipak, novčić od 10 lipa je zatvorila u šaku i osjećala ga je u dlanu čitavim putem jer on je trebalo osjetiti nju da bi mogao djelovati. Padao je sumrak kada su stigli pred teška tamnozelena vrata. Perivoj je već bio prožet modrikastim sjenama i bijelo cvijeće u njemu se pretvaralo u zvijezde. Tri žene udahnu miris zalijevene zemlje i rastrče se po perivoju. Stvaran, za njima je ostao tek vonj zgažene metvice. Kako se vlasnica koja je Leu i Ninu trebala provesti kroz unutrašnjost u dogovoreno vrijeme nije pojavila, morale su čekati. Justina iskoristi priliku i bez riječi povuče prijateljice u jedan od mračnih pobočnih hodnika. U tami je pokušala napipati rezu na nevidljivim vratima i rastvoriti ih širom. Od želje da to napravi što brže, ona zanemari nelagodu u glasu žena koje su bile zbunjene njenim neočekivanim manevrom. Nije im odgovarala na pitanja, a one nisu vidjele ni prst pred nosom i glasno su negodovale. Justina po sjećanju nekako napipa zahrđali metal i stane ga povlačiti, ali reza je bila preteška i zapinjala je. Pokuša ju gurnuti snažnije s obje ruke. U to joj onaj novčić ispadne iz dlana i udari o ploče jedva čujnim cijukom. Jooj, izgubila sam ga..., zastenje glasno i prestraši ih. Pomisli kako je tek sada, tek sada zapravo izgubila svoju jedva pronađenu ljubav. Oblije ju očaj i vrućina pa instinktivno posegne za novčićem u mrak čitavim tijelom, a žene zabruje. Što ti je, što si izgubila?, glas im je sada bio gust od sumnje i Justina se sabere. Sav svoj očaj sažme u smiješak pa im odgovori: Ma ništa... Novčić sam izgubila. Onaj novčić koji sam našla za sreću mi je ispao. Nema veze, to je samo 10 lipa ... Ali moramo ga naći!, zapište glasovi u tami. Moramo ga obavezno naći jer to je tvoj sretan novčić! I one isti čas posegnu za torbicama, napipaju mobitele, pretvore ih u baterijske lampe pa čućnu. Tri jasne svjetlosti krenu pijano, a onda se spoje u krpicu dana koji dosegne do oblina šest isturenih koljena. Važno je da ga nađem! I da ga nađem ja, a ne one. Baš mi je važno, mislila je dok je brzim pogledom pretraživala bjelilo među njihovim sandalama i crvenim noktima. Tražila ga je puna nade. I one su ga tražile, ali samo su ga tražile pa zato baš njoj vrlo brzo padne pogled na pravo mjesto. Novčić je bio je tu i bio je njen! Justina ga zgrabi i uzvikne. Učinila je to prejako, preradosno i sasvim sumnjivo. Učinila je to kao da se radi o 10 kila zlata, a ne o pišljivih 10 lipa i one dvije žene u tami zašute s osmijesima utisnutim u noć. Preuzele su ih od radosti one čije je srce pjevalo jer tek sada je bila uvjerena da joj je ljubav spašena i da je konačno za to dobila potvrdu sudbine. Justina brzo otvori dlan i poljubi ga bez srama pa ga oprezno spusti u torbicu. Zatim skine rezu do kraja i širom otvori ona vrata. Na suprotnoj strani uvale taman je zapadalo sunce i plamteća svjetlost moreneba sune kroz njih u dvor. Žene stanu žmirkati zabljesnute jarkožutim, narančastim i purpurnim. Prema njima zaplivaju ogromne bijele, žute i crvene ribe na povodcu od modrine i one obore pogled. Zatim ga polako, polako podignu. Trebalo im je vremena da shvate kako iznenadna ljepota šokira i donosi nemir. Teško ju je podnijeti iz prve. Trebalo im je i vremena da opet vjeruju u ono što vide jer one su ribe bile samo brodići privezani o vanjsku stranu zida. Ljepota izbezumi kao i velika radost, a kada se udruže, pomaknu svijest i izazovu ovisnost; Ma priča li to ona za Boga miloga opet o ljubavi? Smijeh joj naglo klizne u zabrinutost. Bila joj je puna kapa boli kroz koju je s mukom prolazila pa stane čeznuti za onom starom, nezaljubljenom ženom u sebi. I dođe joj da onaj novčić baci daleko u more. Ipak, nije to učinila, neće na sebe preuzeti takav rizik! Zato umjesto da ga baci, provjeri je li u torbici. Novčić je ležao skutren uz rub i mirovao. Oblije ju nježnost kao da je na čas vidjela Mihaela u snu. U taj tren se konačno pojavi vlasnica i povede Leu i Ninu u kuću, darovavši Justini dvadesetak minuta samoće. Gorke samoće. Padne joj na pamet kako sudbina neće dva puta dati isti novčić zbog ljubavi koje se želi riješiti i kako zasigurno postoji neki veći razlog. Zaključi kako je istina sasvim suprotna od one koju priželjkuje jer mogao bi to biti i novčić kojim će svojoj ljubavi platiti prijelaz na drugi svijet. Puna zebnje, po prvi put ga pažljivo osmotri. 10 lipa je na poleđini bio jako oštećeno. Mrlja od rđe je bila tamna i protezala se preko velikog dijela površine. Rubovi su joj poprimili ljudski lik i ona ga prepozna sa predavanja o antici. Bio je to Haron, brodar mrtvih. Žena zajeca i osjeti jaki plamen u prsima. U to je Haron stane gledati iz zgužvanog pregiba njene haljine, s lica Mjeseca, iz oblika susjednog dimnjaka; a najviše iz one bolne napukline u duši koja je njegovom hitnom uslugom tražila biti zacijeljena. Žena pogleda preko mora prema groblju na drugoj strani uvale i zajeca. Tek kada je prošao prvi val boli, ona mu ritualno preda svoju nemoguću ljubav i baci novčić iz sve snage kao plaću. Začuje jedno sasvim tiho i sasvim daleko blup. Začudo, ujutro se po prvi put nakon dugo vremena probudila sasvim mirna. Ljubav više nije osjećala, a ni onu strašnu bol. Čitavo biće pjevalo je divni blaženi mir. Hodala je po otoku kao opijena iznenadnim obratom u sebi, zadivljena ljepotom kupljene slobode. Tek kasnije žena osjeti kako njene duše zaista više nema. U prsima joj je zjapila ogromna nepravilna rupa koju ni s čim nije mogla ispuniti. Činilo joj se da je iz sebe izgulila stablo života, i to sa svim korijenima, jer više ju ništa nije radovalo.

2

SLAVE NOVI ROĐENDAN

Petero djece moglo ostati bez majke: Maju i Martinu izvukli iz smrskanog auta, nakon nesreće poslale važnu poruku

Premium sadržaj

Video sadržaj

33

PREDRAG MIŠIĆ PEĐA

Zbog rata s obitelji u Srbiji ne razgovara. Na pitanje je li ikad zapucao na brata, kazao je: 'Vjerojatno.... da. Teška tema'

Video sadržaj

Tužni oproštaj

Preminuo otac Toše Proeskog: Kći Dora oprostila se fotkom koja slama srce

Simptomi koje često ne primjećujete

Budite se iscrpljeni i razdražljivi? Ova bolest modernog doba pogađa sve više ljudi, a može uzrokovati ozbiljnije probleme

IZBJEGNITE GUŽVE

7 razloga zašto će ove godine biti pametno ranije bukirati smještaj na moru

Od 1. svibnja dijelu hrvatskih građana diže se plaća za 17 posto