Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

32. priča: Lajčo Perušić: Na svesvete

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
19. studenoga 2011. u 14:37 1 komentara 10 prikaza
Lajco

Šteta što još niste bili u Slapinji Donjoj. Ono je, naime, malo, simpatično selo kroz koje protječe maleni potok Slapinjšica, a u središtu mjesta je škola i ambulanta, te crkva Sv. Simplicija, pape iz petog stoljeća. Kuće su s gospodarskim zgradama bile poredane u nekoliko nepravilnih ulica, a na rubu sela stajalo je lijepo očuvano i održavano mjesno groblje. U selu je živio mladić kojega su svi poznavali, pozdravljali ga, mahali mu, rukovali se s njim. Ime mu je bilo Marko, ali kako nije mogao izgovoriti glas ‘r’, svi su ga zvali Majko. Inače, bio je miran i vrlo razdragan mladić, razgovorljiv, ali i povodljiv. Osim skromnog intelektualnog dara, imao je i fizičkih mana. Kad je bio miran i dobro raspoložen, javljali su mu se lagani i mirni tikovi, pokreti glave i usta ulijevo, a kad je bio uzrujan i ljut, ili tužan i neraspoložen, tada bi mu tikovi bili brzi i nagli. Majka je volio i župnik. Bio mu je od velikog povjerenja jer bi Majko za vrijeme svakog sprovoda bio zadužen za križ koji je s ponosom nosio na čelu sprovodne povorke. Vladao se kao pravi autoritet kod ispraćaja seoskih pokojnika. Družio se i sa svojim vršnjacima, a nakon nekoliko alkoholnih pića tikovi su mu se pojačavali, a trzaji postajali sve žešći. Kad su se jedne jeseni seljani spremali za blagdan Svih svetih, žene su sa sitnim alatkama odlazile na grobove svojih pokojnika, čistile ih, polagale cvijeće i mele jesensko lišće što je netom opalo s drveća. Oko groblja je bila metalno-žičana ograda, tako da se između groblja i sela oblikovala nova široka ulica, prašnjava, a iza kiša i blatna. Njome je posred širokog poluzapuštenog travnjaka vodila ugažena staza od glavne asfaltirane ceste do sela.

Na sam blagdan, dakle, groblje je izgledalo kao prekrasan botanički vrt prepun svakakvog cvijeća, najviše krizantema i rasvijetljeno bezbrojnim šarenim grobnim lampašima. Župnik je neposredno prije blagdana upozoravao vjernike da se prema mrtvima treba odnositi dostojanstveno i pobožno, a ne Dan mrtvih pretvoriti u Dan vampira. “Vampiri ne postoje”, grmio je župnik s oltara, ”i neka se mladi ne zaluđuju takvim štetnim običajima, jer duše naših pokojnika uživaju u krilu Božjem”. No, neočekivano, u predvečerje blagdana Svih svetih u selu je zavladala velika panika. Naime, u večernjim se satima, nakon što je pao rani jesenski mrak, kroz selo prolomio jauk i zapomaganje. Krikovi su se čuli nadaleko, pa su ljudi iz najbliže okolice istrčali iz svojih kuća da vide što se događa. Zapomaganje i obris ljudskog bića približavao se u bezglavom trku prvim kućama. Ljudi su razabrali da se radi o djevojci iz susjedstva koja je trčeći zapomagala pomoć, uplakana i bez daha. Odjednom je selom zavladala nevjerica jer se u selu nikada nisu događala nikakva kriminalna djela niti je bilo kakva nasilja. Kad je djevojka dotrčala sasvim blizu, okupljenim ljudima nije mogla izreći ni jednu jedinu riječ, samo je pokazivala na stranu prema groblju. Tek, nakon nekog vremena, mogla im je samo reći da je čula glas s groblja. Ljudi nisu shvatili kakav je to glas čula u njihovu mirnu selu. Svakome se može dogoditi da mu se pričinja kakva utvara, pa u bunilu može čuti i glas, razmišljali su susjedi. Najhrabrijem susjedu koji se prvi pojavio na ulici, ipak nije bilo svejedno. Ta, milijun puta je prošao tim putom i danju i noću i nikada nije niti naslutio da bi njihovi pokojnici mogli bilo što reći ili imati bilo kakva glasa. Odvaži se napokon i krene laganim korakom prema putu što vodi između sela i groblja. Od strane groblja titrali su samo netom postavljeni lampaši što su čak odavali dojam mirne živuće grobne pučine. Kod ljudi je već zavladalo uvjerenje kako su predodžbe mlade djevojke bile samo njezine najobičnije obmane, ali, odjednom je i on, najodvažniji, začuo glasno mrmorenje i gunđanje koje nije bilo nalik čovjekovom, već nekom duhu. Ma, ne! Vampiru! Pravom pravcatom vampiru. Naglo se okrenuo i brzim korakom urlajući dotrčao do prvih kuća u selu i napravio veliku uzbunu. Ljudi su u čudu izlazili iz svojih kuća, sada već prestrašeni. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. – Ljudi, mrtvi se dižu. Ljudi, čuo sam, vidio sam! Iz grobova pored kapele čuo sam jauke. Pravi vampir! – u neopisivom strahu vikao je na sav glas. – Gdje si vidio? Pa, tamo su moji pokojni roditelji, hej! Što si čuo? – pitao ga je također u strahu susjed. Sada su se već okupili svi iz ulice ispred zadnje kuće, a iz drugih ulica čuo se samo lavež pasa i pokoji muški glas. Seljani su počeli stvarati plan kako otkriti što se to događa kad je i najhrabrijeg susjeda zahvatila panika s groblja. Možda je neki duh neizmiren na ovome svijetu htio osvetu ili pomirenje.

Uglavnom, dogovorili su se da treba odmah obavijestiti župnika, a drugi su rekli da treba odmah odjuriti do susjednog sela gdje je bila uprava mjesne zajednice i obavijestiti predsjednika osobno. Tako su i učinili, a kad je predsjednik čuo za događaj, počešao se po glavi i nije znao bi li vjerovao ili ne. Ako su to doživjeli ozbiljni ljudi onda im mora vjerovati, odlučio je predsjednik. Vidno uzrujan, uzeo je telefon i obavijestio predsjednika općine u gradu, a koji je pak odmah obavijestio policiju i pozvao vatrogasce na uzbunu. U najvećoj brzini stigoše policajci i vatrogasci u Slapinu Donju. U taj čas je i župnik, ne mogavši vjerovati što su ljudi vidjeli i čuli, istrčao iz župnog dvora kako bi bio prisutan na predstavi krajnjeg praznovjerja svojih župljana. Jedini susjed koji je sve to na svoje oči vidio, sad već primiren od straha, ispripovjedio im je što je čuo i pokazao im prstom gdje se čuje glas. Vatrogasna kola su se polako, kao da ih neki zloduh neprimjetno promatra, približila tome mjestu. Zapovjednik je usmjerio jaki svjetlosni mlaz prema mjestu koje im je bilo pokazano. Policajci su se rasporedili u polukrug, također sa svjetiljkama u ruci i automatskim puškama, zlu ne trebalo. Predsjednik općine, koji je došao s osobnim vozačem, odmah je trgnuo čašicu domaće žestice kako bi mu minuo strah. Nakon nekoliko uzastopnih usmjeravanja jakog svjetlosnog mlaza lijevo – desno i prema kapeli, kao grom iz vedra neba začuo se gromki jezoviti glas iz kapele: Aaaaaa! Maaarrrnnnnljaaa! Uuuuhhhhh! - Dvojica vatrogasaca koji su upravljali svjetlom zgrčila su se od straha, iskočila iz vozila i sumanuto otrčala do skupine seljana koji su u prikrajku čekali razvoj događaja. Sada su i oni jasno i glasno čuli urlike i nije više uopće bilo dvojbeno da se mrtvi javljaju. Kad se sve primirilo, druga dvojica vatrogasaca i jedan policajac krenu ponovno prema vozilu, i ponovno stanu usmjeravati svjetlosni mlaz lijevo-desno i prema kapeli odakle se čuo urlik. Nisu dugo čekali. Odjednom su ugledali kroz tanki procjep poluotvorenih vrata kapele tamnu siluetu kako se u njoj čas šeće, čas skače, pa ponovno urlanje: Aaaaa! Gaasi! – muklo je odjekivala kapela. Kratki tajac. Tada se policajac ohrabri i zagrmi prema glasu: Aaaaa! Blllliiiiiiže! Ponovni tajac. Ekipa na vatrogasnim kolima ipak se nije dala smesti, već su drhtavim rukama i dalje osvjetljavali kapelu, posebno vrata i jedan prozor, ne bi li vidjeli obris u punom stasu ili prepoznatljivom izgledu. Tada je jedan od potpuno smirenih i sabranih policajaca krajičkom oka zapazio da sjena trza glavom ulijevo, pa odjednom smogne svu snagu i uzvrati prema sjeni u kapeli: Doooooođi bližeeee! - Ugaaasi svjetlo – odzvanjao je iz mraka još uvijek nevidljivi glas. Maaajjjjjkkoooo! Izaaađi! - odvaži se policajac i skrije se iz zaslona na vozilu. Ne mogu. Boli me glava ! Aaaaa! Aaaaa! – urlao je glas i dalje. Sva trojica prestrašenih ljudi su primijetila u vrlo slabom titravom svjetlu da je sjena izišla iz kapele. Policajac je namrštenih obrva i oštro uperena pogleda krenuo prema njemu. Zurio je u sjenu, ogledao se, promatrao, pa će: Majko! Pokušaj! Polako! Izađi! – nastavi policajac sada već siguran da je vampir njihov dobri duh Majko. Njišući se polako Majko je izišao iz kapele, trljao je oči i još mrmljao, a kad mu se policajac sasvim približio na dohvat, zagrli ga. Obojica dođu do ograde te iziđu iz groblja i krenu puteljkom prema skupini ljudi koji su čekali ishod događanja. Majko je sjeo na jednu položenu cjepanicu na ulici, prekrio rukama oči i teško zaplakao, a seljani su se okupili oko njega i tješili svatko na svoj način. Policajci, vatrogasci i općinari nisu krili zadovoljstvo sretnim završetkom akcije, a župnik je u blaženom zadovoljstvu nositelja pravovjerja, laganim i dostojanstvenim korakom odšetao do župnog dvora. Kad se Majko malo pribrao otkrio je svojim suseljanima tajnu svoje nevolje. Naime, mjesni mladići su ga napili i potom poslali na groblje da za Svesvete odnese i položi vijenac na grob jednog od njihovih pokojnika. Vraćajući se s groba, Majko je počeo, još onako pripit, posrtati od umora, pa se sklonio u kapelu i zaspao.

Eurovision Song Contest 2021
ALBINA NIJE PROŠLA
'Nikad više ne gledam Euroviziju': Pogledajte burne reakcije hrvatskih tviteraša
Oporavilište za divlje životinje u Osijeku
Briga o okolišu
Upoznajte ljude koji se brinu o divljim životinjama svaki dan
  • l@d@:

    ostadoh bez teksta...pa se ti sada misli...