Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

10. priča: Božidar Prosenjak: Paviljon

Brzim koracima Silvio se približavao velikom drvenom paviljonu sklanjajući se ispod širokih krošnji divljih kestenova koje su ga štitile od žarkoga ljetnog sunca. Bio je u laganoj, nemarno nabačenoj odjeći i u nezavezanim tenisicama...
08. lipnja 2010. u 14:15 0 komentara 321 prikaza
'paviljon2.1'
Foto: ''

Brzim koracima Silvio se približavao velikom drvenom paviljonu sklanjajući se ispod širokih krošnji divljih kestenova koje su ga štitile od žarkoga ljetnog sunca. Bio je u laganoj, nemarno nabačenoj odjeći i u nezavezanim tenisicama. Gornji dio tijela pokrivala mu je samo široka majica kratkih rukava. Nigdje živoga stvora, ako se izuzme zujanje ponekog insekta.

U paviljonu su se premještali s noge na nogu Borko, prvi čovjek Skakavca, dr. Fiorini, glasnogovornik Kabineta, i Emadona, predsjednikova tajnica. «Za ovu djevojku kažu da govori sedam jezika, a na ostalih sedam u stanju je šutjeti!», podsjeti se Silvio.

Nisu niti sjeli, toliko je stvar bila ozbiljna, važna i hitna.

Dok se penjao drvenim stubama Silvio pročita u Borkovim, a osobito u Fiorinijevim očima prijekor što su ga morali čekati i što se pojavio tako nemarno odjeven. Samo je Emadona izgledala sterilizirano od svake emocije.

Fiorini ga odmjeri od glave do pete pa reče:

– Čestitam gospodine, cijenim da ćete biti veleposlanik s najkraćim stažem u povijesti diplomacije!

– Kako to mislite? – pogleda ga Silvio.

– Postupili ste kao pripravnik na probnom roku koji prvoga dana u kancelariji dočeka šefa s pivom u ruci i s nogama na stolu! Upravo ste se okliznuli na diplomatskoj pisti! – Fiorini ga je i dalje motrio hladno, a iz njegovih zjenica je sijevalo. – Čudim se, zar vam nije jasno da ste na platnoj listi isključivo po kriteriju pune lojalnosti?

«Što znači puna lojalnost?», pogleda ga Silvio.

«Lojalnost znači sve!», uzvrati Fiorini.

«Tamno odijelo?... Formalnosti?»

«I mnogo manje od toga, mnogo manje!... Jeste li ikad čuli za protokol? Ali, krenimo samo od točnosti!», ohladi ga Fiorini.

Njihova tamna odijela sad su još zlokobnije odudarala od lagane, ljetne odjeće koju je Silvio imao na sebi. Postupio bi mudrije da je zakasnio još malo i nabacio odijelo. Ali, ništa više nije mogao popraviti. Mada je Fiorini potezao svoju kravatu, a Borko uvlačio kažiprst u bijeli okovratnik, kako bi i jedan i drugi došli do više zraka, ipak se jednaka glupost prešutno očekivala i od njega. Mlada i prsata Emadona u tamnoplavom kostimu također je bila jednako neotporna na sparinu. Dok je stajala uz njih poput kipa od mramora i njoj su s čela, vrata i poprsja probijale kapi znoja, a koža joj je u dodiru s vrelim zrakom postala crvena. Tijelo sapeto tkaninom neodoljivo je isijavalo putenost.

Bogomdana zaštita od sunca u paviljonu svima je godila.

Stari Borko najprije se osvrnuo na sve strane, čak i uvis, kako bi bio siguran da se ni ptica ne približava paviljonu, a onda se nakašljao. Glas mu je drhtao:

– Predsjednik je na službenom putu, a premijer je dao neopozivu ostavku bez objašnjenja! Ali, to nije vijest. Vijest je da su se naše slutnje obistinile!...

Svi su ostali stajati zatomljena daha, nijemi i otvorenih usta. Pomisao na posljedice gotovo ih je oborila s nogu.

– I što sad? – upita Silvio, koji se nije mogao osloboditi težine u želucu.

Borko i Fiorini bez riječi su ga odmjerili ledenim pogledom, a Emadona, koja je već počela silaziti stubama, zastala je i osvrnula se na njih.

– Valjda vam je jasno da ste izvan igre dok se vaš status iznova ne potvrdi!? – obrecne se dr. Fiorini.

Gledao je za njima. Bio je ponižen, uvrijeđen, zgažen kao kukac. Zašto? Stvar je bila bez logike! Ako je išta od onoga što je čuo uopće imalo neke logike?... Bolje da i nije čuo. Zapeklo ga je negdje duboko u nutrini. Gledao je za njima dok su odlazili.

U večernjem Dnevniku prašina se dizala samo oko tajnovitosti premijerove ostavke. Nitko da spomene ono glavno...

Sutradan ujutro, na radnom stolu dočekao ga je OPOZIV S DUŽNOSTI... Uz dugačak popis mjera opreza, naravno.

Svi oko njega pravili su se kao da ga odjednom više ne vide, kao da se pretvorio u dim, kako ne bi slučajno koga pogledao ili mu, ne daj Bože, pružio ruku na odlasku pa da to kamera uhvati.

– Seronje!... Odijela bez glave! – promrmlja bijesno sebi u bradu.

Ususret mu iznenada izađe Emadona. Oči joj bljesnu u prolazu. – Paviljon!... Čekajte me! – ošine ga šapatom i produži.

Na izlazu portir ga ljubazno zamoli da preda mobitel, ključeve službenog audija, karticu za garažu, sve, sve, čak i bonove za restoran. Silvio se zgrozi. Za nekoliko se minuta osjećao gol kao od majke rođen.

Gurnuo je ruke u džep i zastao: «Kamo sad?... Ah, da, Emadona!?...»

Stigla je petnaestak minuta poslije njega. Osvrnula se nekoliko puta na sve strane, pozvala ga u zaklonjen prostor i rekla poluglasno:

– Kašnjenje i neprikladna odjeća nemaju nikakve veze s vašim opozivom!

Gospođice Emadona, za čiju ekipu vi igrate? Tko vas je poslao?

– Molim? – pogledala ga je širom otvorenih očiju.

– Zašto mi ovo govorite? Ne vjerujem da vam je toliko stalo do mene!

Jeste li sigurni? A znate li da sam se odrekla svoga privatnoga života i sve uložila u ovo kao i vi!? – spustila je glas.

– Emadona, zbilja sam iznenađen!

– Vaše preporuke, vaše kvalifikacije, vaše znanje, vaša sposobnost, vaše domoljublje, vaš način života, gospodine Silvio, sve vaše ocjene su plus pet, zašto onda? Odgovorite mi, molim vas?... – zagledala se u njega.

– Mene pitate? – nasmije se Silvio. – Recite radije čega se vi bojite?

– Danas vi, sutra ja!... Kako ne razumijete!?... Ne vladam više logikom zbivanja!... Niotkud više ne osjećam zaštitu!... Tako prije nije bilo!... Vi ste pametan čovjek, recite što se događa?

– Pitate pogrešnu osobu – namršti se Silvio. – Upravo sam dobio nogu.

– Nemojte mi prodavati fore! – provali Emadona uličnim rječnikom –

Provjerila sam vas sve do majčine utrobe!... Ali, više od toga vjerujem svome instinktu!... Nas dvoje plešemo na istom užetu!...

– Ako već inzistirate, naći ću odgovor, ali uzeo bih mali predujam! – iznenadi je Silvio, snažno privuče k sebi i poljubi u usta. Začudo, nije se opirala.

– Ovo nije bio mali predujam! – rekla je poslije hvatajući zrak. Brzo je popravila kosu i udaljila se. Na odlasku se još jednom okrenula i uputila mu zabrinut pogled.

Pokazao je rukom na paviljon, a ona je spustila vjeđe u znak da je razumjela. Na istom mjestu!

«Je li to zato što je postala ranjiva?!», razmišljao je na povratku kući.

Kad su se nakon izvjesnog vremena opet našli u paviljonu, Silvio je bio u besprijekornom odijelu. Emadoni to nije promaklo:

– Brzo učite! – zatim ga pogleda nesigurno – ali, vi nešto znate?

– Nećete vjerovati, Emadona!... – započeo je. – U pitanju je ideja!...

Ideja je iznad države, iznad svih struktura, pa čak i iznad novca i ekonomije!... Ideja ustoličuje i opoziva!... Ništa nisam razumio sve dok sam vjerovao da jednadžba mora imati dvije ujednačene strane. Ali ih nema, barem ne nominalno. Jednadžba je otvorena. Zato nitko ne zna što se događa i tko puše ideje u prostor. Sve se zasniva na usklađivanju s temeljnim načelom. Dok si u skladu, napreduješ, a u protivnom – cak! – Silvio učini prstima znak rezanja škarama. – A sad dolazi ono najbolje. Načelo nije stalno, nego se mijenja neovisno o istini. Tako je subjekt u stalnoj nesigurnosti, a krajnji je učinak da njegova vjera više nije njegova vjera. Zato ljudi na vrhu jedva mogu imati snove! Snovi su privilegij malih ljudi... Razumijete?

– Želim imati snove! – predsjednikova tajnica pusti suzu.

– Emadona! – on joj nježno podigne bradu i zagleda se u njezine oči gladne povjerenja, bliskosti i topline.

ITA, Coronaviruskrise, Italien
Znanstvena analiza
Rudan: Analiza stvarnih uzroka tragedije COVID-19 u Italiji i drugim zemljama EU
A1 Hrvatska
HOME OFFICE
Najbolji savjeti za što bolji rad od doma
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.