Sjednica Vlade 16. veljače 2012. Točno vrijeme nepoznato, mjesto sastanka također. Možda će biti u Banskim dvorima, a možda i neće. Pola ministara vjeruje da je logično da bude u Banskim dvorima jer je tako bilo prošli put, druga polovica sigurna je da je to zamka i čekaju povjerljivi SMS kako ne bi uzalud išli na brdo, jer sjednica obično nije tamo gdje bi bilo logično. Milanka Opačić mudro se smješka jer ona zna gdje je, ali ne smije nikome reći. Ministrica Vesna Pusić naziva ministra Miranda Mrsića da provjeri zna li on. Ako zna, hoće li joj reći s obzirom na to da je iz druge stranke? Ako joj kaže, hoće li stići na vrijeme ili je sjednica smišljena tako da stignu samo neki? Novinari raspoređeni na nekoliko čeka. Svega im je dosta, samo mole Boga da im je barem jedno mjesto pokriveno kako bi poslali izvještaj.
Tako bi to otprilike moglo izgledati kada Kukuriku preuzme vlast sudeći po načinu na koji su odradili konačno potpisivanje koalicijskog sporazuma nakon čega je uslijedila Milanovićeva objava da “sada Hrvatska ima jasnu alternativu”. Prvo su čekali dvije godine da se dogovore, tvrdili da je s potpisom i bez potpisa sve isto, jer su oni ozbiljni ljudi i njihova riječ vrijedi koliko i potpis. Potom su ipak to odlučili potpisati i obilježiti, jer ipak su izbori blizu, a i neki su se u koaliciji počeli opasno meškoljiti pa bi mogli zaboraviti na težinu riječi. Prvo su mislili da bi to bilo zgodno napraviti u Kastvu gdje je romansa i počela. Onda im se to možda učinilo malo pretenciozno ili je bilo prevruće potegnuti do “Kukurikua” pa su odlučili da bude u Zagrebu. Rezervirali su dvoranu u Novinarskom domu za petak pa su odustali od dvorane i tvrdili da potpisivanje uopće neće biti u petak. Po jednima zato što bi u petak mogao doći Sanader pa im pojesti medijski prostor, a po drugima jer su se SDP-ovci naježili kada su čuli da će sporazum biti potpisan dan prije sjednice njihova Glavnog odbora, stranačkog tijela koje se našlo uvrijeđenim što prije nije zatražen njihov blagoslov za predizbornu koaliciju.
Onda su novinarima u petak ujutro ipak poslali obavijest da se za sat i pol sporazum potpisuje u Hrvatskom saboru. Pa su se novinari skupili u Saboru da bi im bilo rečeno da dođu “ispod Baščanske ploče” pa će ih odvesti gdje treba, jer možda ipak nije zgodno da se politički sporazum takve vrste potpisuje u parlamentu. Na kraju su se četvorica pojavila na Markovu trgu i pomalo izgubljeno i osamljeno objavili da je od jučer gotovo sve drugačije, jer građani sada imaju za koga glasati.
Kuloari su odmah zaključili da se nisu usudili pojaviti se na Zabranjenom trgu, jer nisu zatražili dozvolu od policije da se okupe. Svi ostali su pak mogli zaključiti da jednostavno ne znaju tko im glavu nosi, jer takva papazjanija može biti samo posljedica potpunog nesnalaženja u javnom i političkom životu. Kosorova gubi vrijeme sastajući se s misicom, jer ona više i ne zna što bi činila osim marljivo se pojavljivala posvuda, a ovi koji se predstavljaju alternativom, nekoliko mjeseci prije izbora na kojima očekuju vlast, ne mogu se sastati ni sami sa sobom. Jer, uza sve njihove posve nepotrebne tajanstvenosti, koga više uopće briga što piše u tom njihovom sporazumu? Mogli su potpisati što god su htjeli – to su ionako njihovi interni odnosi – i gdje god su htjeli a da nitko ne zna.
Mogli su isto tako podijeliti resore i predstaviti građanima svoju vladu, ljude koji će voditi državu. Mogli su, kao i do sada, posve nevidljivi pričekati izbore pa, ako ih dobiju, isto tako nevidljivo preuzeti vlast. U dobroj su poziciji da mogu sve odrediti sami. Njima se čak, za razliku od vladajućih, malo tko bavi – osim tu i tamo po službenoj dužnosti – pa bi i njihove nesposobnosti mogle dulje ostati skrivene da sami ne upiru prstom u njih. Ljudi naime u ovoj državi imaju prečih briga. Do sada su morali razmišljati kako preživjeti ovu vlast. A odsad – i kako preživjeti ovu opoziciju.
sta si opsjednuta milanovićem?! slavni trio : ivkošić-malenica-popović sram vas bilo !