Ne mogu ovaj tjedan, na putu sam, vraćam se, pa sam opet na putu. Pokušavam naći slobodno vrijeme, dobro, evo, može srijeda 10. lipnja u 8.30 ujutro... Tako je otprilike teklo naše dogovaranje s rektorom Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Damirom Borasom za intervju. Osim redovnog posla na najvećem hrvatskom sveučilištu, rektor Boras ima niz protokolarnih obveza koje ne može izbjeći, a sa sastancima ponekad počne i u 7.30 ujutro. Zanimalo nas je uspijeva li sve uskladiti.
– Da. Nadam se da posao ne pati, ranoranilac sam i dižem se obično u četiri ujutro... Ljeti je to divno, iako me “ubije” pomicanje kazaljki pa ljeti ustajem malo kasnije, oko pola pet. Sportski sam tip, cijeli život bavio sam se sportom pa imam energije. Naravno da treba biti organiziran i naravno da treba imati podršku obitelji.
:: Što radite prije dolaska na posao?
Ono što drukčije ne bih stigao, odgovaram na elektroničku poštu i bavim se svojim znanstvenim projektima.
:: Stižete li sve obaviti?
Zasad da. No moram reći da ne bih mogao da nemam izvrsnu prorektorsku ekipu. Imam jako dobre, sjajne ljude koji su vrhunski u svojim poslovima i koje nije trebalo učiti.
:: Osam mjeseci ste vi i vaša ekipa na čelu najvećeg hrvatskog sveučilišta. Što je najvažnije što ste napravili u tom razdoblju?
Mislim da smo uspjeli poboljšati ugled i sliku Sveučilišta u Zagrebu, ostvarili smo sjajne odnose sa svim ostalim sveučilištima u Hrvatskoj kakvih prije nije bilo, a također i odlične odnose s ministarstvom. U organizacijskom smislu uspjeli smo riješiti sve zakasnjele postupke izbora u zvanja kojih je bilo vrlo mnogo, na nov način organiziramo financije sveučilišta, a smanjujemo i nepotrebno administriranje koje je usporavalo mnoge postupke, na primjer pri dodjeli potpora za znanost.
:: Imate li dovoljno novca za sve?
Uvelike smanjeno financiranje nastojimo najpravičnije raspodijeliti svima. Zato moramo kvalitetno dogovoriti financiranje onoga što država treba. Država mora reći što želi od nas, ali nas ne smije sprječavati da mi dajemo usluge obrazovanja onima koji to žele. Teško je reći što je danas tržište rada – je li to tržište u Europi ili samo tržište u Hrvatskoj. Koga ćemo financirati? Da li 200 tisuća Hrvata koji će, kako se predviđa, otići kad nam više ne budu trebale radne dozvole.
:: Ima li Hrvatska manjak ili višak sveučilišnih profesora?
Smatram da ih je još uvijek premalo, posebno na veleučilištima. U nekim strukama ih ima, ali u drugima ne.
:: Kakvo je stanje na vašem sveučilištu?
Nama nedostaje mladih ljudi. Mi imamo vrhunskih profesora sa 50 ili više godina, ali one mlade, također vrhunske, želimo zadržati jer mora postojati znanstveno-nastavna piramida koja sad ne postoji.
:: Zašto je nema?
Nije bilo razumijevanja da se visokom školstvu da onoliko novca koliko u prosjeku daju ostale države. Zaboravlja se da je u zadnjih šest godina za 30 do 40 posto smanjeno financiranje visokog školstva koje je i inače bilo premalo. Mi u odnosu na sve ostale zemlje Europe dajemo upola manje za visoko obrazovanje. Ostale zemlje daju od 1,5 do 5 posto BDP-a visokom školstvu. Država daje minimalno od 1,2 pa do 1,5 posto BDP-a, a ostalo se dobiva kroz donacije, sudjelovanje industrije itd. Dakle, 1,5 posto BDP-a je uobičajeno da daje država, a Hrvatska daje samo 0,72 posto ili upola manje. Portugal, koji nije bogata država, po stanovniku je prije nekoliko godina za visoko školstvo izdvajao 300 eura, a Hrvatska je u to doba davala 149 eura.
:: Ima li Hrvatska kapaciteta za osam sveučilišta, sutra vjerojatno devet, a preksutra možda deset?
U načelu podržavam regionalni razvoj visokog obrazovanja, ali ako smo smanjivali novac za sveučilišta koji nije dovoljan ni za postojeća, kako će se naći novac za financiranje još jednog? Zagrebačko sveučilište pritom uvijek najviše strada, a ono je najveće i najjače.
:: Kako zaustaviti odlazak mladih obrazovanih ljudi?
Da, to jest veliki problem. Uvijek su se bogate države koristile obrazovanim mladim ljudima iz malih zemalja. Možda bi rješenje bilo da studenti dobiju povoljne kredite od države uz uvjet da ostanu u Hrvatskoj. S druge strane ne možemo uvesti taj sustav ako im ne osiguramo radna mjesta. Subvencioniranje stambenih kredita za diplomirane studente iz tehničkih i medicinskih područja još je jedno moguće rješenje.
:: Ministar Mornar je jednom rekao da bi, možda, onima koji odlaze trebalo naplatiti školovanje.
Gledajte, to je veliki politički problem i ne bih se upuštao u to.
:: Trebaju li godine biti kriterij za određene poslove i dužnosti?
Ja sam prvo za sposobnost, ali i za to da se mladima osiguraju radna mjesta. Nisam za to da se u mirovinu tjeraju svi s određenim brojem godina jer je to neproduktivno. Odričemo se njihova znanja i iskustva. Eto, moram iskreno reći, mi smo imali jednu mladu perspektivnu vladu, koja se nije odmah snašla.
:: Kako ocjenjujete njihov rad?
Mogu govoriti samo o onome što se tiče sveučilišta. Bilo je nesnalaženja i nepoznavanja sustava visokog školstva pomoćnika ministra u početku mandata, u koji se pokušalo nekritički preslikati strane, neprimjerene kriterije. Kao da se zbog namjere privatizacije školstva išlo u jednu kampanju koja je vrlo loše djelovala...
:: Mislite da je namjera bila privatizacija visokog školstva?
Da, jest. To je prostor gdje se još može zaraditi novac. Ali Hrvatskoj će to škoditi i to je problem.
:: Devedesetih godina, dok su mnogi ginuli za Hrvatsku, drugi su u zavjetrini, pod sumnjivim okolnostima i u upitnim pretvorbama, gradili svoja poslovna carstva. Je li kasno danas to rješavati i sankcionirati?
Rekao bih da je problem privatizacije u tome što nije osigurala da privatizirano u dovoljnoj mjeri stvara nove vrijednosti, nego se iskoristilo za druge stvari.
:: Izvlačenje novca?
Da, ponekad i za to, a ne za razvoj. Dakle, ne bi sama po sebi privatizacija bila loša, ali vjerojatno ima stvari koje treba propitati, Sad je najvažnije osigurati privatnicima da mogu proizvoditi i da se iskoriste potencijali koje Hrvatska ima. I, naravno, da se korupcija iskorijeni.
:: Kako promijeniti poremećeni sustav vrijednosti u kojem je i korupcija prihvatljiva?
Odgojem od obitelji, škole. Vrednovanjem i poticanjem djece da vide da vrijedi biti dobar đak i pošteno raditi.
:: Vjerujete li vi da je to moguće?
Vjerujem, da, vjerujem.
:: U kojem razdoblju?
Hrvatska je još mlada demokracija i zato se svi trebamo truditi i razgovarati o budućnosti i općem dobru. Mi smo premali i naš je jedini izlaz da ono što radimo, radimo pošteno.
:: Država u mnogim stvarima nije učinkovita, a dvije najveće stranke, SDP i HDZ, kao da pred nekim problemima koji opterećuju ovo društvo zatvaraju oči. Što to govori o njima?
Pa ne znam da li zatvaraju oči.... Ne bih rekao, iako postoje različite interpretacije toga... Mogu reći da kao rektor Sveučilišta želim da naše društvo bude moralno i da bude dobro. A što se tiče konkretnih i političkih interpretacija, suzdržao bi se od komentara. Djelovanje na iskorjenjivanju korupcije je vrlo složen proces. I nije samo pitanje sudstva i policijskih akcija, nego je pitanje odgoja i društva. I na to trebamo djelovati pa će se pomalo i društvo popraviti. Ne možemo popraviti društvo samo represijom. Moramo mijenjati društvene vrijednosti i okruženje u kojem ljudi žive i djeluju.:: To je dugotrajan postupak?Jest, da.
:: Kakve su vaše prognoze za predstojeće izbore?
Ne znam, ne...
:: Imate li favorita?
Moj favorit bit će onaj koji poveća dio BDP-a koji se ulaže u visoko školstvo.
:: Vjerujete da će neka nova vlada imati više sluha za obrazovanje?
Da. Vjerujem da ćemo sa svakom vladom, koja razumije školstvo, moći razgovarati.
:: Zapeli su vam pregovori o novom modelu financiranja Sveučilišta?
Vjerujem da nisu zapeli. Odbili smo Pravilnik o raspodjeli prihoda i financiranju jer se tražilo da se novac od školarina ne smatra vlastitim prihodom, kojim se ne bismo mogli koristiti, recimo, i za nastavu i za znanost. A na sveučilištu se ne može odvojiti znanost i nastava. Javna sveučilišta moraju biti znanstveno-nastavne ustanove. A taj pravilnik bi to onemogućio.
:: Hoćete li to uspjeti riješiti s ministrom Mornarom ili ćete morati s premijerom Milanovićem?
Glavne odluke se donose na Vladi i zato je Rektorski zbor tražio da razgovaramo s premijerom.
:: U javnosti se stvara dojam da se bolje razumijete s premijerom nego s ministrima obrazovanja?
Ma nije, to je samo dojam. S ministrom obrazovanja se poznajem godinama i možemo sasvim otvoreno razgovarati. To javnosti nije zanimljivo, ali kad dođemo premijeru, onda to sve novine objave.
:: Otkako ste došli na mjesto rektora, razgovarate sa svima – predsjednicom, premijerom, kardinalom...
Sveučilište je najvažnija visokoobrazovna ustanova i mora odgovoriti potrebama društva i mora znati što u budućnosti želi postići. Da bismo to mogli, moramo razgovarati sa svima. I s politikom i važnim društvenim organizacijama, a iz njih ne možemo isključiti vjerske organizacije. Razgovaramo i sa sindikatima i sa svima koji predstavljaju relevantne čimbenike za razvoj društva. Sveučilište mora sa svima razgovarati, ali i biti iznad vjerske i svakodnevne politike.
:: Vi ste pripadnik Starokatoličke crkve. Predsjednik ste Sinodalnog vijeća. Je li to bio vaš izbor ili ste obiteljski pripadali toj vjerskoj zajednici?
Moj djed je osnovao Starokatoličku crkvu i ja sam obiteljski pripadnik te crkve. Moj otac je bio rimokatolik, ali se vjenčao u Starokatoličkoj crkvi. Ja sam od rođenja starokatolik. Otac je bio rimokatolik i to je ostao i nakon vjenčanja s mojom majkom. A vjenčao ih je moj djed biskup. Djed je bio prvi biskup Starokatoličke crkve u Hrvatskoj Marko Kalogjera. Mamin otac. Dosta sam ja o tome govorio u javnosti, ali to ljudi vole čuti kao egzotiku. Dok sam bio dekan, ljudi se za to nisu interesirali, ali je postalo jako zanimljivo kad sam izabran za rektora. U vjerskom smislu nema velike razlike između Katoličke i Starokatoličke crkve. Priznaju se krštenja, vjenčanja i to nije prijeporno.
:: Što ih razlikuje?
Pa 1870. godine, kad je nastao taj pokret, željelo se svećenicima omogućiti ženidba i uvesti narodni jezik. I to je bilo prvenstveno. Hrvatska starokatolička crkva svoju misiju uvođenja narodnog jezika je obavila, uveo se svuda, a što se tiče ženidbe svećenika, to ne vidim kao veliku prepreku jer se u gotovo svim crkvama, pa čak i u rimokatoličkoj, mogu oženjeni ljudi proglasiti svećenicima ako to papa dopusti. Dakle, to nije vjerska dogmatska razlika, to je disciplinska razlika.
:: Ima li žena na nekom položaju u Starokatoličkoj crkvi?
Mi pripadamo Utrechtskoj uniji, a to je unija crkava koju vodi utrechtski nadbiskup i neke se od njih međusobno dosta razlikuju. Neke od njih rede žene kao svećenice, ali naša to ne čini.
:: Osjećate li se kao pripadnik manjine, vjerske manjine?
Ne, ma kakvi, ne. Kad govorim o vjerskoj pripadnosti, kažem da sam katolik. Dodam da sam starokatolik, a onda me pitaju što je to pa objasnim da je to jedna manja crkva unutar katoličanstva i općenito kršćanstva.
:: Kakav je odnos vaše crkve prema eutanaziji, pobačaju i istospolnim zajednicama, odnosno brakovima?
Život se ne može oduzimati jednostavno. A što se tiče istospolnih zajednica i gej populacije, naša crkva izrijekom kaže da su i oni Božja djeca. Oni postoje i ne možemo ih osuđivati. No, što se tiče braka, ja nisam protiv takvih zajednica, ali moram reći da privatno pomalo konzervativno gledam na brak. Ipak, istospolne zajednice ne bi trebale u zakonskom smislu imati manja prava.
:: Vaš otac bio je profesor rimskog prava na pravnom fakultetu. Vi ste diplomirali na FER-u, informatičar ste, a bili ste dekan Filozofskog fakulteta. Pomalo neobičan put.
Nije toliko neuobičajen ako se zna da sam završio Klasičnu gimnaziju koju su završili svi pripadnici moje obitelji. I moj otac je završio klasičnu i moj ujak, moj djed s majčine strane. Moj djed po tati je bio poljoprivrednik i nije završio gimnaziju. Klasična gimnazija nam je dala široko znanje jezika, matematike i prirodnih predmeta. Kad sam u ono doba, sedamdesetih godina, razmišljao što ću upisati, prijavio sam se na puno različitih fakulteta i na svima sam uspio. Fiziku sam i upisao, paralelno s elektrotehnikom, a stekao sam pravo upisa na strojarstvo, pravo izravnog upisa na klasičnu filologiju jer sam dobio nagradu iz poznavanja klasične kulture i grčkog i latinskog jezika. Razmišljao sam što ću i kako mi je matematika jako dobro išla, odlučio sam se za FER, koji je bio elitni fakultet koji je davao široka znanja. S lakoćom sam studirao, završio prije roka i dobio rektorovu nagradu. Od 1976. godine surađivao sam s profesorom Lászlom s Filozofskog fakulteta i nekoliko godina kao vanjski suradnik predavao sam na studiju društveno-humanističke informatike, a onda sam 1. veljače 1984. godine, uz njegovo zalaganje, primljen na Fakultet.
:: Kad ste izabrani za rektora, rasplakali ste se zbog sestre koja je, kako ste kazali, podupirala vaše ambicije. Koliko vam nedostaje?
To je moja sestra blizanka s kojom sam išao u osnovnu školu i gimnaziju. Bila je jako nadarena za humanističke znanosti, završila je povijest umjetnosti i španjolski, kasnije i talijanski jezik. Stradala je u prometu jer se nije vezala. To mi je tako strašno, i uvijek mi je žao jer je otišla jedna dobra duša. Pa kad se sjetim, ne mogu skriti emocije. A mi smo i inače senzibilni. Moj otac je bio takav, i moj djed Cvitan Boras, koji je bio istaknuta osoba i prvak HSS-a prije Drugog svjetskog rata u Ljubuškom. Kažu da su njemu znale frcati suze iz očiju, toliko je bio osjetljiv. Ali osjetljivost ne znači slabost, nego samo da suosjećate i s drugima.
:: Koga od obitelji imate?
Imam suprugu, kćer i mamu od 90 godina. Imam nećaka od pokojne sestre koji živi s nama i koji je krasan dečko. Imam veliku obitelj. S tatine strane sam imao 47 bratića, od kojih su neki već umrli. S mamine strane imam samo dva bratića, ali zato imam stotinjak drugih rođaka. To je od mog djeda s majčine strane koji je imao desetero braće i sestara, a svaki je imao jako veliku obitelj. Tako da imam veliku obitelj u kojoj su mnogi vrhunski stručnjaci, liječnici, akademici... Svi moji stričevi završili su fakultete i bili istaknuti stručnjaci.
:: Majka vam je s 90 godina još vitalna?
U odličnoj je formi, 20. lipnja će imati 90 godina. Bila je odvjetnica, bila je pravna savjetnica, ima odlično pamćenje, svi kažu da ima najbolje pamćenje u obitelji. Dobro funkcionira.
:: Imate podršku obitelji?
Velika su mi podrška. Velika mi je potpora supruga koja radi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova kao profesionalni diplomat. Kći je završila pravni fakultet, odvjetnička je vježbenica i sad će spremati pravosudni ispit. Ima samo 26 godina i njome sam jako zadovoljan.
:: Imate li vremena za prijatelje, za hobi?
Kako da ne. Imam puno prijatelja, imam velik broj prijatelja iz škole. To su najtrajnija prijateljstva. Mogu spomenuti iz razreda u klasičnoj gimnaziji Marijana Hanžekovića. Pa Mislav Ježić, akademik koji mi je i velika potpora na Sveučilištu, pa prof. Željko Reiner, Mladen Dobrović, poznati otorinolaringolog... Tu je Lovorko Rosandić, sin poznatog profesora Dragutina Rosandića, koji radi i živi u Beču, ali se družimo i čujemo. Dakle, postoje te trajne veze, ali isto tako imam velika prijateljstva s fakulteta, sa sveučilišta, ali i iz sporta.
:: Za sebe kažete da ste Zagrepčanin koji korijene vuče iz Vitine u Hercegovini i iz Dalmacije, s Korčule. Koliko ste vezani za Hercegovinu, odnosno Dalmaciju?
Da, s Korčule iz Blata je mamina obitelj. To je bila plemićka obitelj i vuče podrijetlo s Cipra. Preko Krfa su došli u Veneciju, pa na Hvar i na Korčulu u Blato. Njegovala se obiteljska tradicija, uvijek se govorilo o povijesti obitelji. Mi smo se po toj majčinoj strani znali nalaziti pa nas je po stotinjak znalo doći jednom ili dva puta godišnje. Prepričavale su se anegdote, prisjećalo predaka. Ali isto tako je bilo i s tatine strane. On je išao u gimnaziju u Širokom Brijegu. Tamo je završio šest razreda. Poslije je nastavio klasičnu gimnaziju u Travniku i Zagrebu i bio je odličan đak, a završio je pravo. Dakle, s obje strane postojale su velike obitelji. S jedne strane moj djed koji je bio istaknuta ličnost u Kraljevini Jugoslaviji oko sebe je okupljao obitelj, a s druge moj tata koji je prvi došao u Zagreb, studirao pravo i pomagao svoju braću, a pomagao je i drugima da dođu ovamo. Takva su onda vremena bila. Važno je osjećati komu pripadate i na koga se možete osloniti.
:: Živite li zdravo?
Nikada nisam pušio, volim jesti, ali sam se u posljednje vrijeme ipak malo „smanjio“ pa sam vratio liniju. Pokušavam živjeti zdravo, ne pijem, vrlo malo vina u kojoj prigodi, bavim se sportom, igram tenis, u zadnje vrijeme više golf.
>> Damir Boras: Biblijske vrijednosti su zanemarene, moramo im se vratiti
