Dok su oči hrvatske javnosti uprte prema poplavom zahvaćenim područjima jugoistočne Slavonije, jedna manja, ali svejedno tragična katastrofa vezana za vodu događa se šezdesetak kilometara sjevernije. Pa ako su slavonske poplave rezultat disfunkcionalnosti sustava gospodarenja vodama, onda je slučaj Bizovačkih toplica i kataklizma kroz koju već godinama prolazi tamošnji turističko-lječilišni kompleks i njegovi radnici neosporni dokaz nakaradnosti domaćeg sustava upravljanja društvenom imovinom i prirodnim resursima.
A da su Bizovačke toplice popriličan resurs nema nikakve sumnje. Još 1967. djelatnici hrvatske naftne kompanije Ine tragajući za naftom pronašli su golemi rezervoar vode. Bizovačka voda po mnogočemu je specifična – slana, iznimno bogata mineralima, te toplija od bilo koje druge termalne vode u široj regiji. Da cijela priča ima turističkog potencijala moglo se zaključiti već nakon što je probušena prva bušotina, kad su se građani počeli spontano okupljati i kupati u odljevnim kanalima. Uskoro su to shvatili i tadašnji partijski moćnici, pa je vrlo brzo sagrađen i prvi bazen te smještajni objekt. Predratne 1990. sagrađen je veliki hotel “Termia” te poliklinika za medicinsku rehabilitaciju, a poslijeratne 1997. novi suvremeni bazenski kompleks. To su bili i zadnji sretni trenuci popularne “slavonske rivijere”.
Uslijedilo je desetljeće katastrofe. Minusi su se slagali na minuse, dugovi na dugove, da bi krajem prošlog desetljeća ukupni dugovi tvrtke dosegnuli 130 milijuna kuna. Velik dio tog duga tvrtka je imala prema svom vlasniku – državi, koja je pak bez previše uzrujavanja promatrala kako njezina imovina financijski propada. Dapače, najvažniji resurs Bizovačkih toplica – koncesiju na toplu vodu – država je bez previše razmišljanja u sklopu privatizacije nacionalne naftne kompanije prepustila stranoj tvrtki. Bizovačke toplice – i dalje državna tvrtka – tako su postale ovisne o tome da sada privatiziranoj Ini plaćaju naknadu za korištenje vode koja također pripada državi. Cijena tog bizarnog posredničkog aranžmana također se akumulirala u rupama u bilanci slavonskog turističkog poduzeća koje su nakon nekog vremena postale toliko velike da su onemogućavale tvrtku da redovno ispunjava i svoje najosnovnije zadaće, poput isplate plaća.
Nesposobna da upravlja s onim što su joj građani povjerili na upravljanje, država je, kao i mnogo puta dotad, čarobno rješenje pronašla u privatizaciji. Ipak, punih sedam puta natječaj je propao, nitko se nije javio – uvelike zato što država nije bila spremna odreći se milijunskih potraživanja prema tvrtki, ali ni dugoročno riješiti rizik vezan uz koncesiju za toplu vodu. Negdje taman u vrijeme kad je propao sedmi natječaj u Vladu je došao Radimir Čačić i na novinarsko pitanje o sudbini Bizovačkih toplica ispričao vic o Muji koji se sedam puta poskliznuo na bananu. Dakako, Čačićev humor nije baš zabavio radnike koji su – neraspoloženi činjenicom da im se punih šest godina ne uplaćuju mirovinski doprinosi – odlučili krenuti u štrajk.
Intervencijom države i čvrstim obećanjima da će sudbina Bizovačkih toplica odmah biti riješena štrajk je ipak odgođen, no svi planovi pali su u vodu Čačićevim odlaskom u zatvor. Bez rješenja na vidiku, država je izvukla svoj drugi – i jedini preostali – adut iz rukava i tvrtku poslala u stečaj. Kroz stečajne dražbe će se to brzo riješiti – obećavalo se tada, samo da bi prije koji dan i šesta stečajna dražba prošla bez ponude. Nova će biti za koji mjesec, uz pet milijuna kuna nižu cijenu. Ponuđača, to se već sad može predvidjeti, neće biti, pa će Bizovačke toplice doživjeti jubilarni, petnaesti krug privatizacije. U iščekivanju investitora na bijelom konju koji će državi platiti sva njezina potraživanja, radnicima dugove, te fer vrijednost imovine, Bizovačke toplice će i dalje propadati, taložiti dugove i dubioze. Vlada će se i dalje pozivati na stečajne procedure, zakonske obveze, pravilnike i studije – sve što je potrebno da bi se prikrila jednostavna, ali tužna istina da država nije kadra upravljati svojim resursima. A ta katastrofa, iako razmjerima manja od poplava, trajat će i nakon što se savska voda povuče u svoje korito.
ma ova vlada se pokazala totalno nesposobnom, ništa me više kod njih ne čudi i ništa ne iznenađuje