Tko bi prije nekoliko godina mogao zamisliti da će Hrvati tako lako postići konsenzus o arbitraži sa Slovencima, a da će se gložiti oko održavanje jedne – vojne parade? Na stranu dnevnopolitički razlozi jer dio javnosti smatra da je Milanović s paradom u Zagrebu samo htio predstavu na kojoj neće biti izviždan, ne nedostaje onih koji misle da je cijeli taj spektakl nepotrebno rasipanje u trenutku kad država pleše na rubu bankrota. Ima i onih koji vjeruju da se tom predstavom zapravo pokazuje i vojna slabost, a ne snaga, te da je bolje da ne pokazujemo koliko je zapravo hrvatska obrana u ovom trenutku nedostatna, a vojna industrija zakržljala. Koliko u svemu tome ima istine?
– Da netko ne želi vidjeti koliko je ono što je stvarao 20 godina danas osposobljeno i koliko je jamac očuvanja neovisnosti i slobode RH, meni to nije jasno – komentirao je general Petar Stipetić najave onih svojih kolega koji su rekli da ne žele i neće doći. Doista, koliko god netko realno procjenjivao hrvatske vojne snage kao skromne, to ipak ne znači da predstava za laičke oči neće biti impresivna. Hrvatske oružane snage pokazat će sve što se u pokretu može predstaviti, pa, ako to i ne bude poput parade na Crvenom trgu ili Champs-Élysées, ne znači da će biti razočaravajuće na razini priredbe. No, što će to moći vidjeti analitički pogled? Oprema i ljudstvo kojim raspolažemo lako će ispuniti 2,5 kilometara Avenije Vukovar, nešto od toga bit će impresivno i prema standardima napredne članice NATO-a, nešto će biti tek popunjavanje praznog prostora.
A neće nedostajati ni kontroverzi. Velike vojne parade održavaju oni koji slave velike pobjede, što je u ovom slučaju u potpunosti ispunjeno. No, cilj je mogao biti ostvaren i veličanstvenim mimohodom svih živih sudionika Domovinskog rata, kako u Zagrebu, tako i u drugim gradovima. Takva predstava mogla bi biti teoretski još mnogo impresivnija. Drugi dobar razlog za vojnu paradu jest pokazivanje moći vlastite vojne industrije, a zatim i vlastitog gospodarstva. A tu se već možda nalazimo na skliskom terenu. Upravo najveći noviteti rađaju mnoštvo upitnika. Vukovarskom avenijom provozat će se tako i selekcija oklopnjaka tipa MRAP koje su nam Amerikanci donirali radije no da završe u starom željezu, a mi smo ih spremno preuzeli iako nam to vjerojatno ne bi bio prvi izbor da smo kupovali na tržištu jer je dvojbeno koliko su prilagođena našim potrebama i koliko će biti nepredviđenih troškova.
Svejedno, poklonu se ne gleda u zube i to će biti barem dobra predstava. Najveće zvijezde parade pak mnogima će biti njemačke 55-tonske samohodne haubice PzH 2000, kojih su hrvatski porezni obveznici htjeli – ne htjeli kupili 12 komada po ukupnoj cijeni od 41 milijun eura. Navodno se radi o najmodernijem takvom oružju na svijetu, no koliko je to Hrvatskoj doista potrebno, posve je drugo pitanje. Očito je da mnogim vojnim stručnjacima nije jasna logika te nabave i kako se ona našla u hrvatskim strateškim dokumentima, osim ako objašnjenje nije u tome da je, kako kažu, riječ o povoljnoj cijeni budući da dolazi iz njemačkih vojnih viškova. Iako haubice još nisu spremne za izvoz u Hrvatsku, dvije specijalnim transportom samo za paradu stižu u Zagreb, da bi se odmah zatim vratile u Njemačku. To zadovoljstvo će nas, neki su izračunali, stajati 30-ak tisuća eura, no to je ipak djelić ukupne cijene cijelog spektakla, od blizu 2 milijuna eura.
Kako to već biva, neki će biti oduševljeni, a neki će biti ogorčeni. Grcima bi, recimo, zastala knedla u grlu kad bi im netko na paradi danas pokazao sve te nebrojene njemačke tenkove Leopard, njemačke podmornice i njemačke krstarice koje su kupili za kredite koje su im dale njemačke banke. Iako nam korupcija nije manje strana, Hrvati nipošto nisu bili tako rastrošni, a grčki scenarij nije isključen. Mnogi smatraju da Hrvatska olako kupuje opremu samo zato što je u savezničkim armijama postala višak pa se nudi po povoljnoj cijeni. Kupnja dviju rabljenih finskih raketnih topovnjača tipa Helsinki stare po četvrt stoljeća za ukupno 95 milijuna kuna u MORH-u ocijenjena je kao izvrsna i povoljna investicija, što gledano isključivo sa stajališta podizanja obrambene gotovosti može biti i istina, no, zapravo je ogledan primjer neracionalnog pristupa vojnim nabavama. Ako su Hrvatskoj uopće potrebne raketne topovnjače, osuvremenjivanje Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira značio bi posao za domaće škverove, pa čak i ako bi to navodno stajalo dvostruko više. Ovako, jedan od tih brodova prodat ćemo, a umjesto toga kupili smo strane brodove kojima resursi istječu za samo desetak godina. To što su finske topovnjače nazvane Dubrovnik i Vukovar nije utjeha, ali jest podatak da se krenulo u izgradnju 10 ophodnih brodova za obalnu stražu u domaćim škverovima.
Oklopnjaci po licenci finske Patrije ipak su mnogo sretnija priča, unatoč navodima o korupciji. Offset program je najpoželjniji način uvoza vojne opreme, jer se potrošnjom tu potiče i razvoj tehnologije u domaćim tvornicama i domaća radnih mjesta. Na paradi, naravno, istaknuto mjesto imat će tenkovi M-84 također proizvedeni u Đuri Đakoviću. Hrvatska i Srbija nastavile su nakon raspada zajedničke države razvijati svoje inačice ovog tenka, no nijedna nema novca da bi znatnije osuvremenila veći broj primjeraka. Za Đuro Đaković svakako je velika stvar to što MORH kreće u remont svih M-84, vrijedan oko 100 milijuna kuna, što je investicija koja se može višestruko isplatiti. U pravilu, potrebe HV-a tako su male da ne mogu biti osnova za bilo kakvu respektabilnu proizvodnju nekog složenijeg naoružanja, no mogu biti izvor referenci bez kojih se ne može izići ni na jedno strano tržište. Naime, u obje države nikad nisu potpuno zamrli snovi o poslovima za izvoz ciljajući prije svega na Kuvajt, kojem je 80-ih godina isporučeno 149 tenkova M-84AB proizvedenih u Slavonskom Brodu, a kojima u nekom trenutku predstoji modernizacija, možda i na hrvatski standard M-84D.
Nebo će nad Vukovarskom parati i obnovljeni MiG-ovi. Hrvatska se konačno može podičiti jednom kompletnom eskadrilom obnovljenih MiG-ova 21, što napokon čini jednu funkcionalnu cjelinu koja može donekle premostiti razdoblje do početka uvođenja modernijih lovaca. Istina je da su obnovljene "stare kante", no slika 12 poredanih svježe obojenih hrvatskih dvadesetjedinica u Srbiji je izazvala dosta pozornosti, pa su tako na brzinu iz ladica izvučene najave o modernizaciji dvadesetdevetki. Na papiru hrvatski MiG-21 ni po čemu nije suparnik njihovim MiG-29, no Srbija raspolaže s tek 3 takva lovca koja su u stanju letjeti, a sasvim su na izmaku svojih resursa. Četvrti im služi kao izvor rezervnih dijelova. K tome, uz njih su im na raspolaganju tek 4 MiG-21 te još 6-7 zastarjelih G-4 super galebova i orlova. No, da je riječ o improvizaciji za javnost, jasno je i iz riječi Aleksandra Vučića, koji je govorio o obnovi 5 MiG-ova 29, zaboravivši da je u međuvremenu jedan od njih izgubljen u smrtonosnoj nesreći. Hrvatska je u posljednjih 20-ak godina bila prisiljena uložiti golem novac u ratno zrakoplovstvo, Srbija nije uložila gotovo ništa. No, sve u svemu, obje države objektivno su danas u stanju tek presresti poneki putnički Airbus koji je zaboravio održavati komunikaciju s lokalnom kontrolom leta, kao nedavno, kad su na zahtjev NATO-ove centrale u zrak poletjela dva hrvatska MiG-a 21.
Dobra vijest jest da su Krila Oluje ponovno u punom zamahu te da će letjeti u Zagrebu, javnosti su ovih dana već predstavili na aeromitinzima u Varaždinu i Sinju. Nadajmo se da će novu postavu više maziti i paziti nego onu koja je privučena astronomskim plaćama preko noći odlepršala u Oman, pri tom izazvavši nevjericu u hrvatskoj javnosti kao i u obavještajnim službama. Koliko god to u realnim okvirima bilo skromno, činjenica da hrvatski piloti ipak imaju u prosjeku znatno veći broj sati naleta vjerojatno je ključna prednost pred srpskim. Premda je ratno zrakoplovstvo u doba mira samo trošak, održavanje znanja, vještina i doticaja s modernim tehnologijama od vitalnog je značaja za nacionalnu sigurnost.
Pod NATO-ovim kišobranom, vojske novonastalih zemalja uživaju u zatišju koje im omogućava da zanemare ključne komponente obrane te maksimalno odgode kapitalne troškove. No, u stvarnosti, među svim tim oklopnjacima i letjelicama najveća zvijezda zagrebačke parade trebao bi biti jedini autentičan hrvatski proizvod – hrvatski vojnik odjeven u uniformu i kacigu proizvedene u ludbreškom Šestan-Buschu, s najnovijim jurišnim puškama VHS2 proizvedenima u karlovačkom HS-u.
Hrvatska vojna industrija jedna je od rijetkih koja je usred krize zabilježila rast, točnije udvostručila izvoz. Tako je 2011. izvezla oružja i opreme u vrijednosti 550 milijuna kuna, godinu dana kasnije 880 milijuna, 2013. već 1,1 milijardu, a lani 1,4 milijarde. Bilo bi dobro kad ne bismo morali istaknuti da se gotovo tri četvrtine toga odnosi upravo na samo te dvije spomenute tvrtke. Istina je da je srpski izvoz oružja dosegnuo čak 750 milijuna eura, pa i BiH izveze 100 milijuna, no tamo je i prije bila glavnina vojne industrije bivše države. Hrvatska je danas, unatoč svemu, među 25 najvećih izvoznica vojne opreme u svijetu, a rezultat je to bolji, što se uglavnom odnosi na izvoz nove opreme, a ne na prodaju vojnih viškova. Vojna industrija može biti raj za korupciju, ali, sviđalo se to nekomu ili ne, jedan je od pokretača razvoja, naravno, pod uvjetom da oružje proizvodite, a ne samo kupujete. A Hrvatska danas izvozi nekoliko puta više no što uvozi, čime se ne može pohvaliti nijedna druga grana gospodarstva.
>> Na mimohodu u Zagrebu 42 strane delegacije: stižu i dva američka generala
Opet otkrivamo toplu vodu. Pa naravno da je izvoz oružja uvijek bio i bit će najveći izvozni artikl . Samo taj proizvod mora biti tehnički savršen i upotrebljiv. I JNA je bila veliki izvoznik, gotovo se financirala sama ( Jugoexport).