Rođen je 2. prosinca 1930. u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Još prije upisa na fakultet uređivao je časopis „Izraz“. Član je Društva književnika Hrvatske od 1951. Kao urednik časopisa „Krugovi“ 1952. napisao je esejistički manifest „Neka bude živost“. Diplomirao je 1955. hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon povratka iz vojske koju je služio u Lukavici, radio je kao urednik kulturne rubrike u listu „Vjesnik“.
1958. postao je direktor Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu. Od 1960. je docent a potom redoviti profesor na Akademiji dramskih umjetnosti. Urednik časopisa „Kolo“ u izdanju Matice hrvatske postaje 1964. Nakon objavljivanje tekstova Ivana Kušana i Vojislava Kuzmanovića, prijeti mu smjena. Tada odlazi na jednogodišnju stipendiju u Pariz. Po povratku Miko Tripalo stavlja ga u Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske. Te godine postaje glavni urednik Nakladnog zavoda Matice hrvatske i predsjednik Društva književnika Hrvatske.
Kao jedan od sedam autora Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku izbačen je iz Partije i iz Gradskog komiteta. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, uhićen je 11. siječnja 1972. zajedno s drugim članovima Matice hrvatske, Tuđmanom, Đodanom, Veselicom, Gotovcem... Proveo je šest mjeseci u istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Osuđen je na godinu i pol zatvora. Međutim, ne odlazi na odsluženje kazne, navodno „zbog pritiska izvana“. Morao se povući iz javnog života. Doktorirao je s disertacijom „Stablo Ujevićeve poezije“ 1975. Njegove knjige i recenzije izdavale su se i krajem sedamdesetih te tijekom osamdesetih godina.
Nakon demokratskih promjena 1990. priključio se Franji Tuđmanu. Postao je ministar prosvjete i kulture. Njegov pomoćnik tada je bio Stipe Milanović, otac kasnijeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Pavletić je uz to još bio umjetnički direktor „Jadran filma“ i potpredsjednik Vijeća za telekomunikacije. Redoviti član HAZU postao je 1991. Slijedeće godine je izabran za saborskog zastupnika, bio je predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Istovremeno je obnašao i dužnost potpredsjednika HAZU.
Predsjednikom Zastupničkog doma Hrvatskog sabora postao je 1995. Te godine je postao i član Predsjedništva HDZ-a. Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana u prosincu 1999. dva mjeseca je obnašao dužnost privremenog predsjednika Republike Hrvatske do izbora novog predsjednika Stjepana Mesića.
Na izborima 2000. ponovo je saborski zastupnik. Izabran je za potpredsjednika Sabora iz reda oporbe. Otišao je u mirovinu s istekom mandata početkom 2004. Javnost mu je prigovarala zbog visokih honorara koje je dobivao od državnih institucija za svoja sabrana djela. Također je bilo kritika i zbog korištenja dužnosničkih kartica kojima su bile plaćane privatne potrepštine. 2006. je objavio knjigu „Prisjećanja o sebi i drugima“ u kojoj je opisao osobna iskustva iz svog odrastanja. Sa suprugom Nedom rođenom Majnarić i sinom Goranom živio je na zagrebačkoj Šalati u stanu od 150 četvornih metara u kojem je imao stanarsko pravo a poslije ga je otkupio.
Nosilac je niza najviših državnih odlikovanja. 2003. mu je dodijeljena nagrada „Zlatni grb“ što ju je utemeljio Hrvatski sabor za nagradu u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. Posthumno je dobio odličje Matice hrvatske „Grof Janko Drašković“ 2008. Počasnu diplomu Bugarske akademije znanosti dobio je 1997. Pojedini tekstovi prevođeni su mu na poljski, ruski, češki, bugarski, engleski i francuski jezik.
Umro je u Zagrebu 19. rujna 2007. Sahranjen je uz državne počasti na zagrebačkom Krematoriju.
