Ako želimo naučiti nešto o svijetu koji nas okružuje, mnogo puta moramo samo postaviti pravo pitanje – znati točan odgovor na pogrešno pitanje beskorisna je stvar, dok dobro pitanje, bez obzira pronađemo li odgovor ili ne, može razjasniti prirodu problema s kojim se suočavamo.
Stoga pitanje ‘Zašto u Hrvatskoj nedostaje ljudskog kapitala?’ ne traži konačan odgovor niti preporuke za budućnost – to nije zadaća za jednu osobu – već pokušava, nadam se opravdano, probuditi svijest o tome da je duboki problem s kojim se danas suočavamo opći manjak znanja, sposobnosti, vještina i kreativnosti – ljudskog kapitala. Iako je ovo stav pretjeran jer u Hrvatskoj neosporno ima mnogo iznimnih ljudi, svrha grubog i ekstremnog pitanja je lakše naziranje obrisa odgovora – cilj ovog teksta je deskriptivan, ne preskriptivan.
Stavovi o ljudskom kapitalu najbolje se mogu oslikati pokazateljem da smo od 37 ispitanih zemalja u Life in Transition anketi, od kojih je velika većina posttranzicijskih, tek na 34. mjestu po uvjerenju da se u životu može uspjeti radom, trudom, znanjem i sposobnostima – tek polovica nas vjeruje u to. Zabrinjavajuće je da je ovaj stav stabilan kroz vrijeme te kroz generacije – mladi također dijele slični defetizam. Čini se da ne vidimo svrhu ulaganja u sebe i izvlačenja najviše iz svojih talenata što rezultira dvojbenim stanjem ljudskog kapitala na svim razinama, od osobne do nacionalne.
Sve loše što opažamo oko sebe, razočaravajuće ekonomske ishode, loše formalne institucije, demografske izazove, reforme koje nikako da zažive, neshvatljive odluke na svim razinama – barem je djelomično pod utjecajem našeg nedostatka ljudskog kapitala, sposobnosti da iz dane situacije izvučemo najviše. U figurativnoj kartaškoj igri, često tijesno gubimo, ne zato što uvijek imamo loše karte, već zato što ne znamo dobro igrati igru. Nepovjerenje u rad, trud, pamet i vještine istovremeno je posljedica trenutnog stanja jer odražava postojeće neformalne institucije, ali i uzrok jer ih preslikava. Čini se da smo zapeli u lošoj, ali stabilnoj ravnoteži, u kojoj istovremeno nitko nije kriv i svi smo krivi: dovoljno nam je loše da nismo zadovoljni, dovoljno dobro da ništa ne promijenimo.
Zanemareno obrazovanje
Da je ljudski kapital – koncept populariziran od strane Garya Backera, Theodora Schultza i Johna Mincera koji obuhvaća znanje, navike, kreativnost, kao i ostale društvene i osobne karakteristike – ključan za razvoj zemlje neosporna je empirijska činjenica. Iako je teorija ljudskog kapitala često kritizirana jer promatra dominantno novčanu vrijednost ljudskih vještina što daje skučene poglede na ljudsko djelovanje, vrlo često može dobro objasniti opažena stanja – ekonomisti često kažu da su svi modeli pogrešni, ali neki od njih su korisni. Unutar ove teorije, na naše sposobnosti gleda se investicijski; ulažemo u sebe, najčešće u obliku obrazovanja, očekujući povrat koji ne mora biti nužno novčani, iako često je.
Video - Kolinda Grabar-Kitarović: Minimum je osigurati plaće od 7.500 kuna
Koje su dakle prepreke uspješnijoj akumulaciji ljudskog kapitala u Hrvatskoj? Mogućih objašnjenja je mnogo i međusobno su isprepletena. Prvo, naslijeđe naših institucija nije dalo plodno tlo za poticanje obrazovanja i ulaganja u sposobnosti. Područje na kojem živimo oduvijek je bilo trusno, na geografskom, religijskom i svjetonazorskom smo račvanju te je naša povijest ispisana nestabilnošću, sukobima i promjenama. Previše je grupa s različitim markerima identiteta bilo, s presličinim preferencijama, da bi se resursi stavljali u obrazovanje.
Čak i kad se promicalo, obrazovanje možda nije u potpunosti bilo u svrhu akumulacije ljudskog kapitala, već u svrhu izgradnje država, nacije i identiteta. I dok se ovo može činiti kao nebitno objašnjenje jer se radi o dalekoj povijesti gdje glavnih sudionika već odavno nema, ekonomisti sve više i sve dalje gledaju u prošlost kako bi objasnili današnjicu te zaključuju da su neformalne institucije – set vrijednosti, principa i praksi – vrlo trajne kroz vrijeme. Primjerice, Daron Acemoğlu i koautori pronalaze da vrsta institucija koje su europski osvajači donijeli u svoje kolonije direktno utječe na današnje ekonomske ishode koloniziranih zemalja; Sascha Becker i koautori pokazuju da mjesta u Istočnoj Europi koja su bila pod Habsburškom vladavinom danas pokazuju više povjerenja u formalne institucije, dok Matija Jančec u istraživanju koje uključuje i Hrvatsku zaključuje da stanovnici područja koja su povijesno bila izložena češćim promjenama granica danas manje glasaju na izborima.
Državni paternalizam
Povijest je važna, vrijednosti i uvjerenja ostaju dugo nakon čovjekove smrti, a čini se da nama povijest nije podijelila idealne karte. Ovdje se ne radi samo o dubokim institucijama već i o turbulentnom 20. stoljeću koje je prekidalo obrazovne procese. Primjerice, Andrea Ichino i Rudolf Winter-Ebmer procjenjuju da je Drugi svjetski rat, pored svih ostalih tragedija i šteta, značajno prekinuo akumulaciju ljudskog kapitala, za približno 20% u terminima godina obrazovanja, što je dodatno utjecalo na dugoročne gubitke i za osobe i za zemlje. I dok je Drugi svjetski rat nanio štetu nizu zemalja pa ne može služiti kao objašnjenje za naše relativno zaostajanje u ovom pogledu, Domovinski rat također je prekinuo obrazovne procese. Preliminarni rezultati istraživanja na kojem trenutno radim pokazuju da je prisilno raseljavanje unutar Hrvatske uslijed ratnih zbivanja značajno smanjilo vjerojatnost pohađanja fakulteta zahvaćenih skupina, pogotovo žena.
Na institucije i događaje koji nisu pogodovali ulaganjima u ljudski kapital nadovezali su se još i upitni povrati na isto ulaganje. Tržište rada i obrazovanje isprepleteni su procesi, ne samo zato što bi obrazovanje donekle trebalo pratiti tržište rada, već zato što bi tržište rada trebalo biti vrednovatelj sposobnosti i znanja: ljudski kapital bi se morao moći pretvoriti u ostale oblike kapitala. Imajući na umu da je održavanje visoke razine ljudskog kapitala radno intenzivan i neprestan proces jer se sposobnosti ispiru kroz vrijeme, niski povrati još su i štetniji. Dio problema dolazi iz našeg naslijeđa samoupravnog socijalizma, gdje su puna zaposlenost i negativan pogled na razlike u plaćama spriječili povratni proces vrednovanja ljudskog kapitala. Kad ljudski kapital na tržištu rada nije važan, drugi čimbenici postanu, stoga možda nije čudno što i dalje, prema istoj Life in Transition anketi, mislimo da je za uspjeh u životu u Hrvatskoj najvažnije imati političke veze (u tome smo drugi najgori od ispitanih 37 zemalja).
Iako smo u međuvremenu ipak preuzeli tržišne načine formiranja plaća, ova naslijeđena rigidnost vidi se i danas: u nestašici radnika često se zaziva državno rješenje što je primjer nastavka tradicije državnog paternalizma. U ovom procesu sudjeluju svi, od same države koja administrativno određuje gornje granice cijene rada (primjerice stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa) do dijela poslodavaca koji zazivaju intervenciju kad im je cijena rada previsoka. Dodamo li tome veliki javni sektor u kojem se plaće formiraju na kolektivnoj razini, kao i neobično dugu krizu od koje se još uvijek oporavljamo, nije čudno da tržišta rada ne uspijevaju poslati dovoljno jakih signala da se više ulaže u znanje. Uslijed nemogućnosti ostvarivanja povrata na ljudski kapital, situacija se može svesti na dobro poznati formulirani problem javnog dobra: dok je za društvo svakako poželjno imati puno ljudi s visokim razinama ljudskog kapitala, ako nema individualnog povrata, jednostavno neće biti dovoljno ljudi koji će pristati ulagati privatno vrijeme za društvenu korist.
Video - Plenković: Ciljevi su nam Schengen, sigurne granice i jačanje za uvođenje eura
Signaliziranje i isključivanje
Povrh svega, na problem akumulacije ljudskog kapitala nadovezala se i moderna verzija Nizozemske bolesti u kojoj prirodna bogatstva ili resursi zapravo postaju teret zemlji. U našem slučaju dodijeljeno bogatstvo resursa poprima oblik turizma, koji je u suštini iskorištavanje lokacijske rente. I dok turizam kod nas ima vrlo važnu ulogu jer nam donosi puno novca, donekle služi kao nadopuna socijalnoj državi jer pruža zaštitnu mrežu za velik broj ljudi, te predstavlja kanal kojim polako preuzimamo društveni kapital ljudi koji nas posjećuju, nažalost, turizam je i uzrok dinamičkog disbalansa. Relativno visoki povrati koje omogućuje lokacijska renta usmjeravaju resurse prema fizičkom, a ne ljudskom kapitalu – više se isplati ulagati u nekretnine nego u znanje, sposobnosti i vještine. Iako svi ovi argumenti ne mogu objasniti odluke o ljudskom kapitalu svih ljudi, jer postoji mnogo ljudi koji će ulagati u sebe bez obzira na sve, ali i onih koji nikad neće, osobe koje su na granici odluke svi ovi čimbenici će destimulirati.
Gdje su nas svi ovi utjecaji doveli? Do situacije u kojoj akumulacija ljudskog kapitala nije osnovni cilj, čak niti u obrazovanju, koje se dijelom svodi na nomenklature i pečate. Način na koji se ishodi sustava obrazovanja koriste kod nas više nalikuje na kombinaciju signaliziranja i isključivanja. Teorija signaliziranja, koju je razvio Michael Spence, govori da se obrazovne kvalifikacije koriste samo kao signal poslodavcu da osoba koja ih ima može lako učiti, dok je ljudski kapital akumuliran u obrazovanju sporedan. Ova verzija korištenja obrazovnih ishoda još je i pozitivna naspram obrazovanja kao sustava isključivanja u kojemu diploma služi samo kao kriterij odbacivanja: obrazovanje je važno samo jer neimanje obrazovnog pečata zatvara vrata, neovisno o sposobnosti učenja, a kamoli o ljudskom kapitalu. Bilo kako bilo, tržište rada i obrazovanje našli su svoju ravnotežu, dok je stvarna uloga sposobnosti i znanja upitna, sa svim posljedicama na ukupno stanje ljudskog kapitala.
Iako sva ova objašnjenja koja proizlaze iz interakcije povijesnih i institucionalnih čimbenika možda zvuče kao alibi jer ne možemo personificirati uzrok naših tegoba, možda nam upravo to treba: da prestanemo upirati prstom jedni u druge, naslađujući se u samopravednosti i populizmu, jer na kraju, svi smo skupa u ovome. Kako stoga riješiti sve ove probleme? Stvarno ne znam, ali ako si mogu dopustiti malu indiskreciju, uvijek sam mislio da ljudi koji imaju jednostavna rješenja za komplicirane probleme imaju nisku razinu ljudskog kapitala. Ono što možda može pomoći je spoznaja da su naši najvrjedniji resursi naše glave i naša srca, i ako nam sada nije idealno, to samo znači da nam može biti puno bolje. Samo trebamo dobro odigrati karte koje su nam podijeljene.
Bez previše filozofije, sve piše na transparentu koje dijete na slici drži.