Krenuli su iz skučenih sobica i s tavana, a posluju danas s cijelim svijetom, odakle im stižu priznanja i pohvale za trud i profesionalnost. Gotovo da im nema premca. Ili, založili su nekretnine svojih roditelja kako bi podigli kredit, otkupili i pokrenuli drvni pogon u koji se godinama nije ulagalo. Zasukali su rukave i primili se posla nakon što su nekadašnji industrijski divovi u kojima su radili otišli u stečaj, a iako im je, složit će se, teže što su u Slavoniji, nikada nisu odustali.
Nisu osigurali samo posao sebi već i drugima.
Poduzetnici su to, i tvrtke, koji dokazuju da se i u njihovu kraju, premda osiromašenom i iseljenom, može uspjeti. Oni su drugo, svjetlije lice Slavonije.
Siniša Stanić (Slavonski Brod):
Posuđivao od rodbine da krene, danas zapošljava 114 radnika
Kada je 2008. s bratom i sestrom osnivao obiteljski obrt za ugradnju i montažu dizala, Brođanin Siniša Stanić nije ni slutio kako će on deset godina poslije izrasti u veliku tvrtku sa 114 zaposlenih te poslovati u 14 zemalja EU, Turskoj i Gvineji. Liftovima se počeo baviti prije 15 godina, a četiri i pol godine poslije krenuo je samostalno. Početak nije bio lak.
– Nijedna banka nije nas željela kreditirati iako smo već u samom startu imali ugovoren 700 tisuća eura vrijedan projekt u Italiji – kaže Stanić, većinski vlasnik i direktor Simplexa. Obratio se rodbini i prijateljima. Posudio je svakih tisuću eura da bi mogao pokrenuti posao. Među osmero ljudi koji su osnovali tvrtku on je sa svojih 26 godina bio najstariji. Izvrsno su odradili projekt i odmah implementirali nove alate i novu tehnologiju. Dizalo koje i inače slovi kao najbrže u Italiji i ide do 160 metara u visinu montirali su u toleranciji od samo 0,5 milimetara. Investitori su im čestitali na trudu i znanju i tu im se otvorila cijela poslovna priča. Danas je Simplex kompetentan pružatelj usluga za vodeće svjetske proizvođača dizala i pokretnih stubišta.
– Dosta članova moje obitelji i prije se bavilo ugradnjom dizala. Riječ je o poslu koji se zasniva na logičkim izazovima, a ja sam shvatio da moje najveće kvalitete i sposobnosti leže upravo u tome – ističe Stanić. Poduzeće iz Slavonskog Broda izraslo je u pouzdanog partnera za instalaciju individualiziranih Highrise dizala, kompleksnih standardnih dizala te dizala s posebnim zahtjevima u higijeni i zaštiti od požara. Lani su ostvarili 40 milijuna kuna prometa i 4,5 milijuna dobiti, a trenutačno imaju 45 ugovorenih projekata. Stoga ne začuđuje što je u izboru Ernst&Young poduzetnika godine u Zagrebu Staniću dodijeljeno priznanje za međunarodno postignuće.
– I u Slavoniji se može uspješno poslovati, ali morate izaći iz lokalnih okvira – kaže.
Denis Sušac (Osijek):
Počeli na tavanu, a sada ne mogu naći IT stručnjaka koliko im treba
Četvero ih je na tavanu kuće u Osijeku ispisalo 2003. povijest osječke IT tvrtke Mono. Danas je 57 zaposlenih. Izvoze 90% svega što stvore, primarno u SAD, Zapadnu Europu i Australiju. Izrađuju softvere za medicinu, farmaciju, bankarstvo, financije i zapošljavanje.
– Očito da se može uspjeti i u Slavoniji, iz Osijeka je podosta primjera. Nismo megalomani, ograničeni smo raspoloživom radnom snagom jer trenutačno nema nikoga naše struke na birou. Borimo se, “čupamo” studente već s ranijih godina fakulteta, stipendiramo ih, nudimo im praksu – započinje Denis Sušac iz tvrtke Mono.
Nema tu velikih i tajnih recepata.
– Prednost nam je što nismo fizički ograničeni na Osijek ili Hrvatsku, radimo za inozemstvo jer doma nemamo za koga. Vrlo rano smo bili prisiljeni okrenuti se svjetskom tržištu, a to podrazumijeva i stalno usavršavanje. No, tako je u svakoj struci, ako ne budete učili, zaostajat ćete – kaže.
Mono je, inače, i suosnivač Osijek Software Cityja, inicijative koju su zakotrljale četiri firme, a izrasla je u udrugu s 40 tvrtki. Više od tisuću osoba zaposleno je u IT sektoru u Osijeku, a raditi tu dolaze i iz Zagreba i Dalmacije. Mono je lani postao novo radno mjesto za 25 informatičara. No, bila bi ta brojka i veća da imaju više stručnjaka.
– Pokušavamo promijeniti i poboljšati obrazovne programe, od osnovne škole do fakulteta, jer smo stava kako je važno da djecu što ranije zainteresiramo. Cijela Hrvatska ima 50 radnih dozvola za uvoz radne snage u našem sektoru, a neke zemlje imaju ih na tisuće. Svjesni smo da je puno nezaposlenih, ali ih u našem ih sektoru nema. Zapadne nam države otimaju stručnjake. Hrvatska ima prednosti u smislu ukupne kvalitete i stila života ako imate dobru plaću. To ćemo morati koristiti i uvoziti radnu snagu, kao što rade svi, iako je to kod nas vrlo politički nepopularno – ističe.
Mario Abramović i Miodrag Jarić (Voćin):
Založili nekretnine roditelja i stvorili uspješnu drvnu industriju u Voćinu
Mario Abramović i Miodrag Jarić bili su zaposlenici drvnog diva Gaj, a kada je tvrtka završila u stečaju, otkupili su voćinski pogon. Za kredit su založili nekretnine roditelja. Njihova tvrtka Drvene konstrukcije d.o.o., iz malog Voćina nedaleko od Slatine, zapošljava danas 45 radnika, najmanja plaća im je 4000, a penje se i do 7500 kuna. Polovicu proizvedenoga izvoze u Italiju, Crnu Goru, Bugarsku, a gradili su i dvije luksuzne stambene zgrade u švedskom gradu Uppsali.
– Nemamo standardizirani proizvod kojim bismo punili negdje police, nego radimo projekte, što je dosta teško i iscrpljujuće jer svaki put imamo nove investitore, nikada nam se nisu ponovila dva ista projekta. Usto, svaka država ima svoje standarde pa trebamo baratati s puno informacija i da bismo napravili kvalitetan proizvod – priča Abramović.
Uz inozemstvo, usmjereni su i na Zagreb, Istru te Dalmaciju.
– Velik nam je problem što smo u Slavoniji, i to još u malom mjestu. Voćin je u srcu Papuka i loše je prometno povezan, što nam otežava, pogotovo kad vozimo grede od 40 metara. Podosta naših radnika dolazi iz mjesta udaljenih i po 50 kilometara. Puno bismo bolje radili da nam je tvornica u Zagrebu. No, volimo taj kraj, borimo se i razvijamo pozitivnu klimu – rezimira. Može se i tu uspjeti, poručuje, ali treba raditi non-stop.
– Nemam vikend, godišnji, pravo na bolovanje. Stalno smo dostupni jer kupac mora biti zadovoljan, to je najbolja reklama za sljedeći posao. Posla imamo, no rizici su veliki. Pratimo trendove na Zapadu, ulažemo u tvornicu, ali taktiziramo da se ne zadužujemo. To je dulji ciklus, ali puno sigurniji. Korektni smo prema dobavljačima, platimo i prije nego što mi dobijemo novac za projekt jer želimo da se osjećaju sigurno uz nas i da nam, kad treba, izađu ususret – ističe Abramović.
Normalno da se može uspjeti u Hrvatskoj ako si inovativan, poduzetan, obrazovan i stvaraš novu vrijednost. Dok se zapad nakon 1945. razvijao demokratski i na slobodnom kapitalističkom tržištu te poticao ljude na poduzetništvo, u jugi se stambeni i privatni sektoror nacionalizirao. Evo samo nekih tvornica i kompanija koje je navodno izgradila "Juga“, a u stvari ih je samo preuzela jer su postojale već prije dolaska komunizma. Končar, INA, Pliva, Gavrilović, Podravka, Đuro Đaković, Kraš, Varteks, Karlovačka pivovara, Zagrebačka pivovara, TDR, Dukat, Franck, Jamnica, Zvijezda, Zvečevo, Uljanik, 3. Maj, TVIN, Gredelj, Badel, Saponia, Zdenka, Brodosplit, Pik Vrbovec itd., sve je to stvoreno već puno prije formiranja one druge Juge od strane privatnog kapitala, a u te otete tvornice su komunisti natrpavali tisuće i tisuće radnika koje su bile neproduktivne, a one koje nisu uspjeli utrpati u tvornice dali putovnice. Danas ljevičari prodaju mit o jugo-industriji, a pitao bi te jugose, čemu hiperinflacija i nestašice u jugi ako država ima tako jaku industriju i punu zaposlenost?Zbog nestašica dolazi do šverc-komerca, većina radnika u jugo-tvornicama parazitira cijeli radni vijek, juga je ubijala inovativnost, prezirala privatne inicijative, a posljedice svega toga vidimo i danas. Stalno neki nešto hoće od države, nismo poduzetna nacija, investicije se sabotiraju, bogate se prezire, subvencionira se sve i svašta, a to je sve zbog naslijeđenog komunističkog mentalnog sklop.