Kada je 2008. godine nastupila globalna financijska kriza, INA-in omjer duga i kapitala iznosio je 35 posto. Cijena nafte pala je sa 148 dolara po barelu u srpnju 2008. do 39 dolara po barelu krajem iste godine. Pad cijena smanjio je prihode, a temeljem međunarodnih računovodstvenih standarda vrijednost zaliha se obračunavala i umanjivala svaki mjesec na zatečenu nižu cijenu nafte i proizvoda. Radi održanja kontinuiteta poslovanja, omjer duga i kapitala kompanije krajem 2010. povećan je na 43,7 posto. Spomenuti pad cijena koji je trajao pola godine (2009. je cijena stalno rasla približivši se iznosu od 80 dolara po barelu krajem godine), ozbiljno je zaprijetio INA-i. Sama činjenica da je kompanija tek krajem 2009. i početkom 2010. godine, u dogovoru s ministarstvom financija, vratila dvije milijarde kuna duga govori o tome koliko je INA tada bila ranjiva.
Uslijedio je program povećanja efikasnosti koji je doveo do značajnog smanjenja omjera duga i kapitala. U odnosu na 2010. godinu, u trećem je kvartalu 2016. godine omjer duga i kapitala INA-e smanjen na 22,4 posto. INA je danas financijski daleko stabilnija kompanija zbog tog smanjenja zaduženosti.
Smanjena zaduženost ključni je razlog zahvaljujući kojem se INA uspjela nositi s dva negativna šoka u međuvremenu. Prvi je gubitak pristupa proizvodnim poljima u Siriji 2012. godine. Radi se o poljima koja su vrijedila 20.000 barela nafte na dan, odnosno više od 60 milijuna dolara na mjesec po tadašnjim cijenama (INA danas proizvodi nešto manje od 40.000 barela na dan). Drugi je šok pad cijena nafte sa 115 dolara po barelu u lipnju 2014. na 27 dolara po barelu u siječnju 2016., odnosno na 56 dolara po barelu trenutno. Dakle, u odnosu na lipanj 2014. cijena nafte je više nego prepolovljena, a INA i dalje generira dobit iz osnovne djelatnosti bez jednokratnih stavki i ostvaruje pozitivan novčani tijek iz poslovanja. Uz operativno poslovanje konstantno ulaže između milijardu i pol do dvije milijarde kuna godišnje, poglavito u Hrvatskoj.
Za ilustraciju, sve privatne naftne kompanije u svijetu nakon pada cijena nafte 2014. godine smanjile su ulaganja – na takav cjenovni šok ne može izostati reakcija. Konzultantska kuća Wood Mackenzie procjenjuje da su 2016. u odnosu na 2014. ulaganja naftnih kompanija u istraživanje nafte i plina pala sa 100 na 40 milijardi dolara. Ista kuća procjenjuje da bi u razdoblju od 2015. do 2020. godine ukupna ulaganja u istraživanje, razradu i proizvodnju nafte i plina mogla biti i do bilijun dolara niža nego što bi se moglo očekivati da su cijene nafte ostale približno 100 dolara po barelu. Ako usporedimo najveće europske naftne kompanije (BP, ENI, Shell i Total), primjetno je da su u odnosu na 2013., kada su cijene zadnji put cijelu godinu bile visoke, ulaganja u samo dvije godine pala za više od četvrtine.
Za razliku od 2008. kada je pad cijena bio rezultat pada potražnje uslijed globalne recesije, uzrok pada cijena nafte od 2014. do danas je višak opskrbe, odnosno ponuda veća od potražnje. Zbog činjenice da naftnoj kompaniji treba pet do sedam godina da polje od početka istražnih aktivnosti u slučaju komercijalnog otkrića dovede do faze proizvodnje, puno vremena treba proći do prvih prihoda. Razlog je jednostavan: morate uložiti znatna financijska sredstva u istraživanje i razradu polja da biste uopće bili u mogućnosti proizvoditi. Kada ste sav taj novac već uložili i ušli u fazu proizvodnje, ostvarujete prihode, makar i neznatne, te polako vraćate uloženo – pad cijena u tome trenutku nije razlog za prekid proizvodnje.
K tome valja dodati utjecaj tehnoloških promjena u transportom sektoru i politike zaštite okoliša koje dugoročno smanjuju potrošnju fosilnih goriva, odnosno predstavljaju rizik za održivo povećanje cijena nafte. Kako nijedna naftna kompanija sama po sebi ne može utjecati na cijenu barela nafte, jasno je da su u neizvjesnim vremenima i zbog iskustva iz prošlosti s dugim razdobljima niskih cijena nafte naftne kompanije smanjile ulaganja i okrenule se jačanju svojih bilanci. Prodajom imovine i smanjenjem troškova te povećanom efikasnošću smanjile su zaduženost. Od 2014. godine bankrotirale su mnoge američke kompanije u sektoru nekonvencionalne proizvodnje (proizvodnja nafte i plina iz škriljevaca) koje su temeljile rast na zaduživanju. Financijski jače kompanije iskoristile su njihov pad i pokupovale proizvodna polja te mogu fleksibilno povećati proizvodnju već i kod blago povećane cijene nafte.
Jasno je da INA mora obnoviti svoje rezerve ugljikovodika te definirati vlastito rafinerijsko poslovanje kako bi osigurala rast kompanije u oštrim i kompetitivnim uvjetima u kojima se naftni biznis i energetika općenito brzo mijenjaju. Međutim, s obzirom na sve šokove koje su naftni sektor i INA doživjeli u proteklih pet godina, da nije konzervativno pristupila financijskoj disciplini, INA danas ne bi bila u poziciji razmišljati i planirati budućnost.
>> 'Ina nije srušila BDP, nego ga je povećala – u pet godina za 0,4%'
