Sve to vodi porobljavanju ljudskih tijela i duša. Uvali te u kredit iz kojega se čovjek teško izvuče. Kod nas ta tzv. građevna industrija gura projekte izgradnje stanova po većim gradovima a banke ih u tome debelo podržavaju jer svi sudionici u tom procesu vide dobru priliku za deranje kože krajnjim kupcima. Kod nas bi idealan model jeftinog stambenog zbrinjavanja onih koji nemaju nikakvih stanova ili stambenih objekata do drugog koljena dobra prometna i infrastrukturna povezanost mjesta npr. u krugu od 20 km od većeg ili velikog grada sa centrom, a u tim manjim mjestima ili selima ima nekretnina i stambenog prostora da se može još jedna Hrvatska naseliti. U takvim mjestima se kuća od 150 do 200 m2 može dobiti za cijenu jednosobnog stana u Zagrebu, Splitu ili nekom većem gradu.

Znači računaju na doseljenike, da bi svake godine proizveli više, namjesto da se rasprši jednakomjeran razvoj po evropi. .Koncentriranje ljudi a istodobno raseljavanje, pogotovo siromašnijih evropskih prostora nije dobro. Nije problem u Hrvatskoj izgraditi nekoliko gradova ali gdje zaposliti te ljude, kad razvijene zemlje ljubomorno drže svoju industriju i žele uvijek više. Evropska unija tu nije odigrala pozitivnu ulogu ,čak je i negativno utjecala na siromašnije zemlje, koje ostaju bez mladih ljudi.EU parlamentarci bi trebali zahtjevati, da se omogući brži gospodarski napredak siromašnijih država . Gospodarske aktivnosti neke zemlje služe prvenstveno da se zaposli stanovništvo te zemlje, pa kad radna mijesta prerastu njene potrebe neka višak prenesu u druge zemlje a ne da ih demografsko unište.