Hrvatski analitičar: Zbog čega se Srbija toliko naoružava iako joj objektivno ne prijeti ugroza iz susjedstva

Na Veleučilištu Velika Gorica će se 2. i 3. lipnja održati Međunarodna konferencija Dani kriznog upravljanja 2026. Već po imenu se može zaključiti kako je riječ o događaju najvažnije tematike u ovom trenutku iako se konferencija događa već 19. put. Jer, vještina upravljanja od iznimne važnosti praktično u svakoj grani ili sektoru. Razgovarali smo o sigurnosnim izazovima u svijetu i Hrvatskoj s dr. sc. Marinkom Ogorcem koji je jedan od govornika te predavač na Veleučilištu.

Možete li nam reći o čemu će se govoriti na ovoj konferenciji, na koji su način birani govornici i panelisti, što će biti osnovni fokus?

Međunarodna znanstveno-stručna konferencija „Dani kriznog upravljanja“ je, sada već možemo reći tradicionalna godišnja konferencija, svih relevantnih subjekata koji se bave problematikom kriza i kriznog upravljanja. Veleučilište Velika Gorica ovu konferenciju organizira već 19-ti puta kako bi se razmotrili različiti oblici kriza koje mogu pogoditi društvenu zajednicu i optimalne odgovore na takve krize. Naravno, uvijek je fokus na iznalaženju što je moguće učinkovitijih načina rješavanja svakog oblika krize, zbog čega su sve konferencije koje su realizirane pod zajedničkim nazivom „Dani kriznog upravljanja“ bile i bit će interdisciplinarnog karaktera koji okuplja stručnjake različitih profila i različitih metodologija pristupa kriznom upravljanju. U pravilu, svaka od tih konferencija obuhvatila je i obuhvaća vrlo široki spektar različitih vrsta kriznih situacija od ekonomsko-financijskih kriza do prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa i modaliteta njihovog rješavanja, što je i temeljna preokupacija sudionika konferencije. Ove godine temeljna postava konferencije „Dani kriznog upravljanja“ vrlo je široka i obuhvaća problematiku od klime i globalnih klimatskih promjena, preko održivosti i otpornosti lokalnih društvenih zajednica na razne vrste i oblike kriza, do globalnih međunarodnih i europskih sigurnosnih pitanja. Dodatno će se posvetiti posebna pozornost ulozi medija, te optimalnim oblicima komunikacije i inovativnim tehnologijama upravljanja u krizama, s posebnim naglaskom na naučenim lekcijama iz analize kriznih situacija.

Situacija sa sigurnošću u svijetu sve je gora, sada smo u multipolarnom svijetu gdje su prijetnje prisutne s puno više strana. Kako biste ocijenili opću sigurnosnu situaciju u svijetu, je li, recimo, Iran i dalje takva prijetnja ili je zapravo još jači nego prije rata?

Još uvijek nismo u multipolarnom svijetu. On se tek izgrađuje i sve popratne društvene, socijalne i političke turbulencije na globalnom planu (kojima i mi svjedočimo u određenoj mjeri) uključujući i aktualna ratna zbivanja u svijetu, produkt su tog preslagivanja globalne međunarodne arhitekture. Vrlo teško je jednoznačno definirati opću sigurnosnu situaciju na globalnom planu, jer se ona razmjerno brzo i vrlo dinamično mijenja ovisno o interesima velikih sila kao dominantnih čimbenika geostrateških i sigurnosnih odnosa u međunarodnoj zajednici.

Unipolarnost svijeta nastala raspadom SSSR-a i ostankom SAD-a kao jedine relevantne velesile nije se dugo zadržala zbog uspona Kine koja je postala ozbiljna vojna, gospodarska i geopolitička sila novog doba, te nastojanja Rusije da se na globalnu scenu ponovno vrati kao velika sila, pri čemu je nužno respektirati njezin strateški nuklearni arsenal. Toj novoj “velikoj trojki” sve više se približava i četvrta, prije svega demografska, ali isto tako i ozbiljna gospodarska sila – Indija, koja traži svoje mjesto i ulogu u novom globalnom poretku.

U takvim relacijama možemo komentirati i Iran kao veliku zemlju i jednog od čimbenika regionalne moći na prostoru Bliskog istoka. Očigledno se Iran ne uklapa u određene stereotipe koje drugi čimbenici regionalne moći na Bliskom istoku namjeravaju izgraditi, naravno u skladu s vlastitim nacionalnim interesima, pa se isključivo u tom kontekstu može analizirati iranska uloga na tom prostoru i u aktualnom preslagivanju geopolitičkih odnosa.

Kakva nam je situacija u okruženju, vidimo teške podjele u Srbiji, čija vlast tolerira značajne tendencije prema revizijama povijesti, a istodobno se naoružava iz dosta nejasnih razloga, odnosno bez stvarne prijetnje?

Iz aktualne situacije u nama susjednoj Republici Srbiji, možemo vidjeti kako je ta zemlja ozbiljno opterećena turbulentnim zbivanjima na domaćoj političkoj i socijalnoj sceni. Tendenciozno revidiranje povijesti koje rade političkih subjekata u Srbiji primarno je usmjereno na rješavanje unutarnjopolitičkih pitanja u toj zemlji i pokušaje iznalaženja krivca u susjedstvu za ozbiljno narušeno vlastito sigurnosno stanje. Republika Hrvatska nema ništa s takvim stanjem u Srbiji i to treba jasno i nedvosmisleno stalno naglašavati. U konačnici, pitanje vladanja i vlasti predsjednika Vučića nije hrvatski nego srpski problem kojeg jedino može i treba riješiti srpski narod. Što se tiče prekomjernog naoružavanja srpskih oružanih snaga, potpuno je razumljivo da može (i mora) izazvati određenu sigurnosnu dilemu kod svih susjeda Republike Srbije, jer se opravdano postavlja pitanje zbog čega tolika nabava naoružanja i vojne opreme zemlje kojoj objektivno ne prijeti ugroza iz njezina susjedstva. Osim toga, veliku pozornost u toj sigurnosnoj dilemi upravo izazivaju ofenzivni sustavi naoružanja kojom se Srbija ubrzano oprema.

Što je s budućnosti ratovanja, u ratu u Ukrajini izbio je u prvi plan dron, međutim, čini se da je i protiv njega razvijeno efikasno oružje, pa se čini da ni on više nije oružje prevage. Prema čemu idemo kada se o bojnom polju radi?

Besposadni sustavi različitih vrsta naoružanja, ne samo dronova (što je uglavnom sinonim za leteće besposadne sustave) već i kopnena borbena vozila bez posade, kao i besposadni ploveći i podvodni sustavi sve više dobivaju prostor na planu suvremenih oblika ratovanja. Svaki rat je karakterističan za sebe, s posebnostima koje se nikada prije ni poslije nisu pojavili u drugim ratovima u takvom opsegu i s takvom ulogom. Sukladno tome, niti bilo kakav novi sukob u svijetu neće biti kopija ukrajinskog rata u kojem prevladavaju besposadni sustavi.

Sada je vrlo teško prognozirati kako bi mogao izgledati novi sukob, u kojoj mjeri bi bili korišteni besposadni sustavi, je li vjerojatna uporaba rojeva dronova koje bi kontrolirali matični dronovi-nosači, u kojem opsegu bi se mogli automatizirati konvencionalni sustavi klasičnog topništva, oklopništva i drugih rodova klasičnih oružanih snaga. Jedino se s ozbiljnom sigurnošću može reći da je povijest ratovanja na novoj – trećoj povijesnoj prekretnici. Prva povijesna prekretnica koja je potpuno izmijenila tadašnje oružane snage, njihovu taktiku i strategiju uporabe, te njihovu društvenu suštinu (a u konačnici izmijenila je i društvo u cijelosti), bilo je uvođenje vatrenog oružja u ratnu uporabu.

Druga takva prekretnica bila je pronalazak i uporaba nuklearnog oružja, a sada smo pred trećom prekretnicom – uvođenjem umjetne inteligencije u ratne napore. Vojno područje korištenja umjetne inteligencije je za sada još uvijek nedovoljno istraženo i vjerojatno izaziva najviše etičkih i društvenih dilema, jer podrazumijeva njezinu uporabu u procesu odlučivanja, od taktičke do strateške razine. Temeljno pitanje koje se mora postaviti pri implementaciji umjetne inteligencije u proces odlučivanja je u kojoj mjeri odlučuje čovjek, a u kojoj stroj, ne samo zbog racionalnosti donošenja odluke, već prvo i osnovno, zbog odgovornosti za posljedice takve odluke. Tu se otvara cijeli niz pitanja i dilema uključivanja umjetne inteligencije u vojne programe, bez obzira na to o kojem modelu i razini se radilo.

Naoružava se i Hrvatska vojska, što mislite je li naoružavanje adekvatno, javljaju se sumnje u svrsishodnost tenkova Leopard i zrakoplova Rafale s obzirom na njihov performans na bojnom polju, ali i u strukturnu spremnost HV-a s obzirom na brojčano stanje rezervnog sastava, a pogotovo njegovu obučenost. Što je vaše mišljenje, je li nabavljeno oružje dostatno?

Nakon gotovo 20 godina zanemarivanja obrambenog sektora, te devastiranja društvene uloge, položaja i potencijala Hrvatske vojske, aktualna vlada započela je redefiniranje mjesta i društvene uloge naših oružanih snaga, te nužno potrebno obnavljanje njezinih materijalnih i ljudskih kapaciteta. Potrebno je naglasiti kako su to procesi koji se ne mogu realizirati u kratkom vremenu. S obzirom na to da je hrvatskim oružanim snagama potrebno doslovno sve što čini suvremene oružane snage, razumljivo da je svaka nabava, investicija i inovacija u oružanim snagama izuzetno važna i bitna.

Pri tome, jedno od važnih pravila je da se nabavlja naoružanje i oprema koji su dostupni u dogledno vrijeme ili su odmah raspoloživi (kao što su bila npr. borbena vozila “Bradley”, ili borbeni zrakoplovi “Rafale”). Naravno, mora se voditi računa i o ostalim sustavima naoružanja i borbene tehnike kako bi se stvorile uravnoteženo razvijene i optimalno opremljene i naoružane oružane snage, sposobne za prihvaćanje obrambenih napora u svim segmentima suvremenih borbenih djelovanja – od specijalnih operacija, preko cyber mjera i protumjera, do konvencionalnih borbenih djelovanja. Osim toga, Republika Hrvatska mora povesti računa i o razvoju vlastite vojne produkcije. Pozitivna iskustva nekoliko naših proizvođača naoružanja i vojne opreme koji su se vlastitim sredstvima i vlastitim sposobnostima razvili do respektabilnih vojnih proizvođača međunarodne razine, samo dokazuje kako bi Republika Hrvatska mogla biti u znatnoj mjeri samodostatna što se tiče vojne proizvodnje i opremanja naših oružanih snaga. Naravno, potrebna su dodatna ulaganja i racionalno osmišljavanje razvoja vlastite vojne proizvodnje, počevši od temeljnih potreba (npr. proizvodnje temeljnog pješačkog i topničkog streljiva), pa do razvoja tehnološki sofisticiranih sustava kao što su npr. bezposadni leteći ili kopneni borbeni sustavi.

Srbija je, recimo, nabavila kineske rakete dugog dometa, no opet iz nejasnih razloga. Treba li taj trend pratiti ili ići nekim svojim putem i gledati teritorij koji branimo prije svega?

Uvijek je potrebno voditi računa prvenstveno o vlastitim nacionalnim interesima i optimalno realizirati vlastitu politiku nacionalne sigurnosti. Srpska nabava kineskih raketa dugog dometa prije svega je stvar nacionalnog interesa Republike Srbije, u skladu s politikom koju provodi njihovo čelništvo. Hrvatsko državno čelništvo poduzima sve potrebne mjere za provedbu vlastitih obrambenih mjera i nabavku sustavu u skladu s javno poznatim dokumentima koji se odnose na pitanja nacionalne sigurnosti. Tako bi trebalo biti i u daljnjem razdoblju.

I Srbija i Hrvatska nabavljaju dosta izraelskog naoružanja. Da li je to dvojbeno zbog situacije na Bliskom istoku kao i optužbi Izraela za ponašanje u Palestini? Je li to oružje zaista ono što trebamo iako je malo dvojbi da nije efikasno obzirom na ogromno izraelsko iskustvo?

Prije svega, u odnosima među državama i drugim subjektima međunarodnih odnosa ne postoje razne emotivne kategorije kao što su „simpatija“, „antipatija“, „prijateljstvo“, „pravedno“, „nepravedno“ i sl. Postoji samo izrazito racionalni nacionalni interes koji pokreće svako političko djelovanje pojedine države ili nekog drugog subjekta međunarodnih odnosa. U tom kontekstu se i nabava naoružanja i vojne opreme može promatrati iz više aspekata – po učinkovitosti tih sustava, političkom i gospodarskom partnerstvu sa zemljom s kojom se realizira vojno-tehnička suradnja, zajedničkom političkom partnerstvu na međunarodnom planu i sl. Pojedini oružani sustavi koje proizvodi Izrael su u među najboljima i najučinkovitijima svijetu. Samo u tom kontekstu potrebno je promatrati interes Republike Hrvatske, a vjerujem isto tako i interes Srbije za nabavu tih izraelskih oružanih sustava.

I u nas tvrtka Orqa razvija dron za borbenu upotrebu. Možemo li biti konkurentni u odnosu na ukrajinske tvrtke koje imaju borbena iskustva u realnom vremenu?

Srećom, naša borbena iskustva nisu niti blizu iskustvima koje imaju ukrajinske, a sve više i ruske oružane snage, pa samim time i razvoj vlastite proizvodnje besposadnih letjelica svakako je u zaostatku za određenim taktičkim rješenjima koje moraju implementirati ukrajinske i ruske oružane snage, kako bi bili uspješni na bojišnici novog tipa – bojišnici koja nema jasno definiranu crtu razgraničenja, već sve širu, fluidnu zonu dominacije besposadnih sustava, tzv. zonu smrti. Tehnička rješenja vlastite proizvodnje dronova i njihova taktička primjena u našim oružanim snagama svakako moraju uključivati implementaciju iskustava barem jedne od zaraćenih strana (s velikom vjerojatnošću ukrajinske) iz njihova sukoba, kako bi mogli biti konkurentni u proizvodnji i uporabi tih sustava.

Puno će se na ovoj konferenciji govoriti i o primjeni umjetne inteligencije u obrani. Kako vi na to gledate? Dosta je optužbi bilo da u slučaju da operater prepušta umjetnoj inteligenciji odlučivanje kod lansiranja borbenih sustava poput dronova rezultati znaju biti fatalni.

Već je bilo dovoljno govora o umjetnoj inteligenciji, pa se ne bih želio ponavljati. Implementacija umjetne inteligencije u ratne operacije predstavlja svakako novu revoluciju u ratovanju koja bi tek mogla otvoriti cijeli niz etičkih, moralnih, socijalnih, političkih, psiholoških, pravnih i drugih pitanja koja ne samo što nemaju odgovora, nego još nisu niti postavljena u neumitnosti skore implementacije takvih sustava. O tome će tek započeti ozbiljne rasprave na globalnoj razini.

Dosta će biti i tema koje se tiču isključivo civilnog društva, vidimo i građevinske inženjere, klimatske znanstvenike... Kakva je tu povezanost s upravljanjem krizama, je li naše društvo uopće dovoljno protkano takvim zvanjima da je u stanju oduprijeti se krizama kakve danas prijete?

Malo koja društva danas planirano pristupaju ciljanom razvoju kriznog menadžmenta i mislim da je Hrvatska jedna od malobrojnih koja shvaća nužnost razvoja profesije inženjera kriznog upravljanja. Upravo ta profesija mora biti relevantno osposobljena za rješavanje svakog oblika krize, bez obzira na to u kojem segmentu kriznog upravljanja krizni menadžeri našli svoje zaposlenje. Nužno je ovladati sposobnostima spoznaje krize u cijelosti, njezine raščlambe na pojedine segmente ili faze kako bi se mogla učinkovito zaustaviti, a nakon toga i pogasiti. Upravo se naši polaznici studija kriznog menadžmenta i upravljanja u kriznim uvjetima tako i osposobljavaju.

Turizam je jedan od takvih primjera, imamo ekonomiju koja je poprilično ovisna o toj grani. Na koji način uopće zaštititi turističku sezonu?

Upravo to je temeljna bit sustava kriznog upravljanja. Naši turistički djelatnici stalno se moraju educirati da turističku ponudu ne čine samo prirodne ljepote, prirodne i društvene zanimljivosti, običaji i ljubaznost domaćina, gastronomska ponuda i sl. nego prvenstveno sigurnost. Turisti dolaze tamo gdje su sigurni i to je danas najvažniji brend svake turističke destinacije. Republika Hrvatska je sigurna i ugodna turistička destinacija i na tome je nužno stalno raditi i u buduće. Veliki dio u tome ima upravo dobro strukturiran i učinkoviti krizni menadžment. Postoji jedna prekrasna maksima koja Hrvatsku definira kao “malu zemlju za veliki odmor”. Mislim da bi je još dodatno trebalo dopuniti u izreku “mala zemlja za veliki i sigurni odmor”. Naravno, potrebno je angažirati sve relevantne sustave društva da se to i ostvaruje u praksi.

Privatnost je stalna tema, ne čini se da su naše tvrtke dovoljno prihvatile kibernetičku sigurnost kao obavezu a imamo sve više i više napada. Kako bismo se najbolje zaštititi, treba li osnovati neko posebno tijelo za koordinaciju zaštite državnih institucija ili formirati neki budžet za financiranje zaštite ili nešto slično?

Cyber sigurnost je još jedna u nizu suvremenih oblika izgradnje sigurnosti sustava i pojedinaca, koja je u velikoj mjeri ovisna o razvoju suvremene tehnologije. Danas se čovječanstvo ozbiljno susreće s novim oblicima ugrožavanja na koja se tek traže odgovori. Kibernetička domena je svakako jedna od takvih. Mislim da bi Republika Hrvatska tome trebala posvetiti odgovarajuću pozornost na nacionalnoj razini, koja bi trebala pratiti upravo razvoj takvih prijetnji i pravovremeno pronalaziti odgovore prije ozbiljnih šteta koje takva ugrožavanja mogu izazvati. Nisam siguran da je u tom smjeru kod nas napravljen pravi iskorak.