Zoran Predin, nekadašnji lider slovenske grupe “Lačni Franz”, jedan je od rijetkih glazbenika iz vremena novoga vala koji ne prodaje staru slavu, čak bi se moglo reći da je staru slavu i publiku znatnim dijelom zamijenio novom. Njegovi solistički albumi danas su puno više po ukusu srednjostrujaške publike nego rokerske, a to vrijedi i za njegov najnoviji album “Kosa boje srebra” koji će promovirati na bez sumnje dobro posjećenom koncertu u zagrebačkoj Tvornici 23. studenog.
Na presici u povodu izlaska novog albuma sam Predin rekao je da bi ga zbog novog singla “Rusvaj u kadi” pokojni prijatelj, kritičar Darko Glavan, kod kojeg je često spavao u Zagrebu, držao nekoliko noći na balkonu.
– Na početku svoje solo karijere primijetio sam da neki fanovi misle da se ja stvarno zovem Franz i prezivam Lačni – objašnjava Predin potrebu za transformacijom zbog koje nam i nije svima previše drago. – To spominjem jer je bilo dosta teško iz slavne prošlosti svog tako velikog benda stati na vlastite noge i uvjeriti njihovu publiku da sam i kao kantautor vrijedan pažnje. Sada sam imenom i prezimenom napokon postao dobar brend. Noći na balkonu? Darko je vrlo kritično podržavao moju samostalnu karijeru pa zbog toga vjerujem da bismo o mojoj najnovijoj pjesmi “Rusvaj u kadi” žestoko debatirali.
:: Ali i za ljubitelje Franza vi ste bili samostalan brend prije petnaest godina. Već s albumom “Ljubimec iz omare” (1998.) s Mar Django Quartetom uspješno su povučene granice i razriješene sve dileme s tim u vezi...
– Slažem se. Gypsy Swing kojem sam dodao svoj vokal dao mi je nova krila i poveo me svijetom. U posljednjih dvadeset godina imao sam razne postave, od etnociganskih Šukar do pop Živih legendi, od jazzy ZP Kvinteta do rokerskih CoverLover, a i vrlo uspješne projekte, recimo album “Za šaku ljubavi” na kojem hrvatski pjevači pjevaju moje pjesme, ili ”Tragovi u sjeti“ s Matijom Dedićem, album na kojem ja pjevam pjesme svojih kolega. Danas sam realizirao neobični world music trio, s tubom umjesto basa, harmonikom umjesto ritam gitare i električne gitare koja se svira na različite načine, pa tu su onda još buzuki, ukulele i Iztok Turk na elektroničkim loopovima iz osamdesetih. Taj je spoj donio nešto novo što me trenutačno žari i pali. To je ono što je iznudilo spomenuti kompliment da se ne ložim na staru slavu. Ljepšu prošlost poštujem, ali me ona ne zanima. Moja je glava okrenuta naprijed.
:: Osobno više volim kad pjevate na slovenskom nego na hrvatskom, ali razumijem da je to komercijalnije. Koliko je tu kalkulacije? Istodobno kažete da vam je lakše pisati na hrvatskom, vjerojatno zato što čovjek, kada piše na tuđem jeziku, misli, ako nešto i nije baš najbolje, oprostit će mi jer sam stranac. Ne mislim da je to nužno nešto loše.
Za generacije koje nemaju problema s mojim hrvatskim, jer nemaju iskustvo mojeg opusa na slovenskom, tu nema kalkulacije. Ja sam za njih autor koji pjeva na hrvatskom. I ne opterećujem ih tom prošlošću jer želim da me slušaju onakvog kakav danas jesam, a danas pjevam pjesme koje su originalno pisane na hrvatskom. Kalkulacije da će mi ljudi oprostiti male greške na hrvatskom moguće su samo ako se sjedi na dvije stolice, “ha, on je Slovenac, možemo mu to oprostiti”, ali ja time nisam zadovoljan. Napravio sam pjesme na hrvatskom jeziku i želim da me se prihvati kao svakog autora koji piše na hrvatskom. I ne trebaju mi se praštati nikakve greške.
:: Izjavili ste da ste prije bili talentirani lijenčina, a da ste sad vrlo discipliniran radnik. Vjerojatno je bilo faza kada ste nešto skladali na silu; tko polučuje bolje rezultate – talentirani lijenčine ili radoholičari bez osobitog nadahnuća?
To je teško pitanje, ovisi o tome što radite. Radio sam glazbu za jednu TV seriju koja je imala pet sezona po deset epizoda. To znači puno posla i puno glazbe. Talentirani lijenčina vrlo bi teško obavio taj posao. A s druge strane, morate paziti na renome i razinu pa ne možete očekivati da će neki prosječan posao proći bez posljedica. U tom je slučaju ipak bolje da ste radišni. Što se tiče genijalnosti, bojim se da je genijalnost ipak na strani lijenčina. Genijalnost je vrlo hirovita stvar koja izlazi kad ona odluči i teško je se može neki providnim mamcima izbaviti. Nama na malim tržištima ipak je faktor preživljavanja taj koji nam diktira tempo. Na velikom tržištu možete objaviti tri odlična albuma i vi ste sigurni do kraja života, a na malim tržištima svako malo morate napraviti nešto novo kako biste privukli pažnju i došli do koncerata.
: Anđelo Juras na promociji je ispričao priču o tome kako je Zdravko Čolić nazvao Caneta iz Partibrejkersa i pitao ga je li za suradnju, na što mu je Cane odgovorio: “Čola, bre, na čemu si ti?” Vi pristajete na takve suradnje ili “neprincipijelne” koalicije kakvom se može protumačiti album obrada “Tragovi u sjeti”. Koliko je u svemu tome, u vremenima koja su vrlo teška za glazbenike, potrebe za preživljavanjem, a koliko umjetnosti?
“Tragovi u sjeti” odličan su album, “principijelna koalicija” Matije Dedića i mene. To je nešto što sam oduvijek priželjkivao, samo sam tražio pravu formu... Moramo jednom otići zajedno u Niš da biste to shvatili. Sada govorim kao graditelj mostova. U Nišu smo izveli “Galeb i ja” koju svi znaju, ali nisu je čuli već više od 20 godina. Kad sam je izveo, a ja je mogu izvesti jer nisam opterećen nacionalnim predznacima, ljudi su pjevali i plakali. Napravio sam nešto divno. I obrnuto. Kada sam u Dubrovniku pjevao “Priču o Vasi Ladačkom” ili “Ti si mi u krvi”, ljudi su pjevali i plakali. Ničim se drugim nisam zamarao. Činjenica je da su ti koncert dobro prihvaćeni, ali i to da takve koncerte, naravno, dolazi slušati specifična publika. I, naravno, ne nastavljam graditi svoju karijeru na takav način. To je bio usporedni projekt i iza njega stojim, a svoju karijeru gradim na način na koji mislim da je dobar. Traženje novog vlastitog izraza i uživanje u izvođenju prekrasnih pjesama svojih kolega.
:: Nesumnjivo imate karizmu i šarm koju većina drugih nema.
Onda je to pravi razlog za dolazak na moje koncerte.
:: Možete li opisati vaše unutrašnje procese koji su vas s godinama od rokera pretvorili u ljubimca ženske publike? I koliko vam taj današnji, prilično specifičan status znači?
Godine sa sobom donose nove radoznalosti, novo samopouzdanje koje nadograđuje naš osobni ukus. Hrabriji smo u istraživanju žanrova koje danas vidimo drukčijim očima, kao u vrijeme buntovničkih dvadesetih. Počašćen sam komplimentom da sam ljubimac ženske publike i na kraj pameti mi ne pada pitati se zašto. Neka traje, neka traje.
:: A kako se s tim nosi vaša supruga?
To je zapravo pitanje za nju. Čini mi se da joj se sve skupa sviđa.
:: Čitao sam vašu odličnu knjigu “Druga žena u haremu” pa mi je jasno da pitanje koje bi bilo uobičajeno, o eventualnom okupljanju Lačnog Franza, nema nikakva smisla. Ipak, kako danas gledate na ta vremena kada je glazba bila puno važnija i snažnija?
Novi val bio je prekrasno razdoblje. Žao mi je novih generacija koje nisu bile u prilici primirisati tim vremenima. S druge strane pjesma “Praslovan” se do kraja obistinila. Do posljednjeg slova. I “Sirene tulijo” s kojom sam pretkazao rat. Nije mi drago da je tome tako, ali ta se crnohumorna vizija svijeta danas, na žalost, pokazala pravilnom. To je prošlost o kojoj govorim još samo u intervjuima... Ha-ha.
:: Kako ste znali ili poetski predosjećali rat?
U pjesmi “Sirene tulijo” 1986. pjevam o crnom predosjećaju da će se naši nacionalizmi zaratiti. Nastupao sam na pozornicama širom bivše Juge i upoznavao tamne sile koje su se kroz nesnošljive pojedince manifestirale u muzici, sportu i u medijima.
:: U to smo vrijeme svi željeli nešto drugo, ali jesmo li baš htjeli ovo što danas imamo? U što su se snovi izvrgnuli?
To se apsolutno izokrenulo u svoju suprotnost. To je definitivno nešto što je promijenilo mišljenje i meni koji sam bio vrlo europski naštiman. Jedva sam čekao da padnu granice, da dođem u Zagreb bez onog stajanja, da se putuje, da se razmjenjuju ideje, no Europa se pokazala nekom novom konfederacijom koja ima svoje apetite i moje je oduševljenje splasnulo.
:: Rekli ste da još poštujete partizansku borbu bez ideologije, kod nas takve priče odmah potiču podjele na komunjare i ustaše.
Kod nas je apsolutno isto. Sve je isto. Ali predlažem da to sve izbacimo iz intervjua jer ćemo skrenuti pozornost s lijepih stvari o kojima smo govorili.
:: Ima jedno političko pitanje koje vam moram postaviti. Kako ste doživjeli uhićenje gradonačelnika Ljubljane Jankovića zbog korupcije? Velik dio intelektualne ljevice ga je podržavao, a i vi među njima.
Podržao sam ga jedino zbog toga što je on u onom trenutku na izborima jedini mogao zaustaviti desnicu da ne dobije većinu u parlamentu, što bi bilo kobno za demokraciju, ljudska prava i vjersku slobodu u Sloveniji. Javno sam objasnio da je to jedini razlog moje podrške. Sve su ostalo interpretacije. Zakon važi za sve jednako. Barem bi trebao.
:: Relativno nedavno imali ste operaciju srca zbog urođene mane. To je rutinski zahvat, ali je li vam ipak život prošao pred očima?
Je, je. Zato sam i napisao knjigu “Druga žena u haremu”, da se neke stvari ne zaborave. Imao sam vremena i napravio dobru inventuru. Da se ne zaboravi ako se moja osobna priča ne završi dobro.
:: Naslovna pjesma s albuma “Kosa boje srebra” posvećena je pokojnoj klavijaturistici Ekatarine Velike Magi Stefanović koju u pjesmi ponovno srećete, ali vas ne prepoznaje zbog vaših sijedih. Dobro ste je poznavali?
Da. Često smo dijelili garderobu, a najviše smo vremena Magi i ja proveli zajedno 1989. godine. Desetog prosinca u SKC-u u Beogradu, na Dan ljudskih prava, organiziran je koncert na kojem su frontmeni bendova nastupali u duetima i čekajući u garderobu našli smo vremena izjadati se jedno drugome. Magi je bila takve sorte da je popularne, moderne i velike frajere odmah ostavila po strani, a ja sam je svojim nestašlukom i neprilagođenošću zaintrigirao pa smo postali duhovno bliski i nastavljali smo razgovore svaki put kada smo se sreli.
:: Kako objašnjavate autodestruktivnu crtu beogradskih rokera koju zagrebački i ljubljanski rokeri nisu imali?
Postoji neka teorija neke političke zavjere zbog koje je droga bila tako lako dostupna i namjerno puštena u taj prostor.
:: Meni to zvuči kao narkomansko samoopravdanje.
Moram priznati da nemam iskustava s tom scenom ni s time. Toliko se plašim injekcije i igle da je meni to totalno nezamislivo. I nemam nikakvu potrebu za tim. Mi smo tulumarili, pili i derali se, nakon toga se mamurni vraćali kući, ali time bismo se zadovoljili. Nismo imali potrebu za bijeg na neke druge razine svijeta. Oni očigledno svaki za sebe i svi zajedno imali su nekih iskustava koja su ih zadržala u tom umjetnom svijetu i to je bio veliki problem.
:: Je li moguće da je vaš sin Rok, animator i redatelj, nakon spota za Stonese “Doom And Gloom” postao toliko zaposlen da vlastitom ocu ne stigne napraviti spot?
Moguće je, kako ne. Rok je prezaposlen projektima i stvarno, na moje iznimno i veliko veselje, nema tog vremena. Ovih dana snimam spot za pjesmu “Rusvaj u kadi” u Zagrebu s Filipom Dizdarom.
:: Kakva je bila atmosfera u kući nakon poziva Stonesa?
Euforija. Nisam vjerovao svojim ušima. Ali poslije Rokovih projekcija na Buckinghamsku palaču za vrijeme nastupa grupe Madness na krovu i poslije telefonskog poziva kada mi je rekao da upravo razgovara sa Paulom McCartneyem, postalo je sve moguće.
:: Svoju knjigu završili ste rečenicom: “Stvarnost je precijenjena.” Je li sve ovo što vam donosi vaš rad borba protiv te stvarnosti?
Jest. To isto pitanje dobio sam prije sedam-osam dana na ljubljanskoj promociji knjige jer je ta rečenica iritirala voditeljicu koja se pitala postoje li pored opće stvarnosti još neke stvarnosti. Na to sam spomenuo jednu uspomenu, dosta tužnu, fotografiranje s djecom koja imaju fizičke mane. Slikao sam se s dječakom koji je bio bez ruku. Moja stvarnost i njegova potpuno su različite. Ako ja u svojoj stvarnosti imam neke probleme, kada se suočim s njegovom stvarnošću, onda apsolutno nemam problema. Zato je ta naša stvarnost apsolutno precijenjena. Sve to što se govori u TV vijestima, na prvim stranicama novina, tu stvarnost za mene treba stavljati negdje iza, tamo negdje pored kinoprograma. Ima puno više stvarnosti o kojima treba govoriti. Uvijek su pogrešni ljudi u centru pažnje. Pogledajte samo Nobelovu nagradu za mir, to je stvarno farsa. Puno je pravih ljudi koji su stvarno zavrijedili pažnju medija i to valja promijeniti. Zato sam s tom rečenicom stao jer će se sljedeća knjiga vjerojatno nastaviti od nje.
