“Di si, Samoborac!”. I dandanas Juru Dejanovića, više od trideset godina otkako je prestao voziti Samoborček, pozdravljaju na jednak način u njegovu Podsusedu. Pamte dane kada je “Srebrna strijela” vozila prugom koje više nema. I dnevno prevozila na stotine Samoboraca na posao u Zagreb.
Ili Zagrepčane vikendom na kupanje u Šmidhen. U vagonima su kumice na plac vozile mlijeko i sir u košarama na Dolac. Djeca iz Podsuseda su na stanici prodavala cvijeće. A gospođe sa Žumberka dolazile u Breganu nuditi bršljan. Mnoga su se prijateljstva sklapala u tom vlaku. Sjeća ih se i Jura Dejanović, kojeg je strašno pogodilo kad su dionicu pruge 1979. godine ukinuli.
Čekali putnike
– Bilo je to kao da ti je cura otišla. Nas koji smo radili u tada Gradskim željeznicama bilo je stotinjak i svi smo se poznavali. Kasnije su Gradske željeznice potpale pod ZET, gdje sam zaslužio mirovinu radeći kao strojovođa. Ali nikad više nisam vozio – priča Dejanović, koji danas živi u nekadašnjoj postaji Samoborčeka u blizini Podsusedskog mosta. Ondje je živio šef stanice, a znali su prespavati svi koji su bili dežurni. Dejanovića su tamo smjestili zbog njegove profesije.
Strojovođa je uvijek morao biti uz prugu. Koliko puta su me kolege znali pokupiti ispred kuće kad sam preuzimao smjenu
– Strojovođa je uvijek morao biti uz prugu. Koliko puta su me kolege znali pokupiti ispred kuće kad sam preuzimao smjenu – prisjeća se Dejanović i dodaje da su poznavali gotovo sve putnike, i to po stanicama kako su ulazili.
– Ako nekog taj dan nije bilo na peronu, čekali smo da ne bi zakasnio na posao – priča Dejanović. Od Zagreba do Bregane bilo je 19 stanica, a prvi je Samoborček, odnosno parna lokomotiva, počeo na toj relaciji voziti 16. siječnja 1901. Umjesto nje su 1959. godine počeli voziti dizelom pogonjeni vlakovi potpuno napravljeni od aluminija, koji su vozili brže od tadašnje parnjače, pa su dobili naziv “Srebrna strijela”.
– Išla je 45 na sat, ali znala je potegnuti i do 65 – kaže Dejanović.
Bilo je i tada švercanja
Kao i danas, omiljeni “hobi” putnicima bilo je – švercanje.
– Karte su koštale 80 dinara, a ispisivali su ih kontrolori rukom. U početku su se služili običnim olovkama, dok nisu shvatili da putnici gumicom prebrišu brojke i napišu što im paše – kaže Dejanović, koji je u 13 godina, koliko je vozio Samoborček, imao tek neznatan broj nesreća. No ni jednog ozlijeđenog.
"Samoborcek fucka gle, dal bus dosla ili ne...." ko je to ukinul....razbit cu mu frnjokl....