Čaj. Crni. S malo mlijeka – naručuje.
Gledam mu u ruke. Tamo kod palčeva, s obje strane, nekako su se ravnomjerno rasporedile dvije smeđe mrlje. Staračke i velike. Glava mu je blago nagnuta na lijevu stranu pa tako iskosa promatra sve ispred sebe...
– U njegovim sam očima kosa. To je O. K. – pomišlja Sonja dok sa starcem sjedi u krcatoj birtiji.
Locira je negdje između golemih obrva i zlatnog gornjeg ruba naočala. Puši duhan.
– Prejaka šminka – kaže joj promatrajući je pa naglo promijeni temu.
– Znaš li da su u Vončininoj nekada bila zasađena tzv. Manzanillo stabla? – počinje razgovor.
Osamdeset dvije su mu godine, drži se i više nego odlično, a ona, budimo iskreni, ne pravi razliku među stablima – to je za nju drvo, kakvo god. Upisala je drugu godinu Medicinskog fakulteta, drveća su joj najmanji problem.
Kimne uz smiješak i – što da radi, prizna mu da nema pojma?!
Šutjet će... On će svaki čas promijeniti temu.
– To su ti ona stabla s golemim lišćem i krasnim bijelo-ljubičastim leptirastim cvjetovima – nastavlja stari.
– Jedini je to nasad te vrste bio u Zagrebu.
– Bio? – Sonja će s olakšanjem. Ovo je njegovo poznavanje grada već plaši.
– Da. Točno prije 76 godina taj je drvored krasio ulicu. Istina, gdje god ga je nedostajalo – po tri, po osam ili više. Bio je te godine, da budem precizan, isprekidan – kaže.
– Tada se čak i u novinama pisalo o tome. Pisali smo kad god bi negdje zijevale praznine. Bio je važan drvored – nastavio je
– Zašto? – prekinula ga je.
– Svjedočio je nemarnosti. Bio je dokaz da smo nemarni u svemu. Govorili smo tada: "Imate li poteškoća s nabavom tih prekomorskih stabala, posadite divlji kesten. Ali nasad posađen 1910. mora opstati".
– Eto, tako smo se ljutili i gunđali. Zbog takvih stvari. A, gle, danas... – uzdahne pa srkne gutljaj čaja. Toliko jako da se Sonji načas zgadilo.
Da prekrije gađenje, nasmijala se.
– Danas u tom vašem svijetu tehnologije sve nedostaje, ne marite ni za koga. Nisu vam bitni ljudi, susjedi, ništa. Ne marite ni za škole, ni za ulice, ni za koga... kakvi drvoredi... danas i tramvaji kasne... – nije se dao smesti.
– Tako je to... – odgovorila je nezainteresirana da zapne u njegovu čangrizavu rutinu.
– Žalosno je to – nastavio je.
– Zašto te ljute vijesti? – pitala je Sonja.
– Kako zašto? – povisio je ton.
– To je ruganje, izigravanje, sprdanje – nastavio je misao.
– Ali tko ti se ruga? – upita.
– Kako tko? Svi oni koji godinama sipaju te ovakva te onakva obećanja. Eto, računaj koliko ti je godina i sad računaj koliko čekaš žičaru – pita je.
– Ima već... ali ja ne čekam – pokušala je objasniti kako je posve apolitična.
– Eto. Tko je onda lud? Ne čekaš? Je, zato je tak kak je – zaključio je.
Rasprava je završena. Za njega... Srknut će još nekoliko gutljaja. Dovoljno da ona sama poželi otići i ostaviti ga samog...
>> "Nađemo se na polovici Zakmardijevih..."
Lana, taj razgovor si mogla i s menom voditi...puno toga bi ti o nasem Agramu mogla pripovedati...znam da se svijet dalje okrece, ali ovaj stari Agramer ima praf...danas niko za nikoga ne mari..u takozvanim socijalnim mrezama imate prijatelje koje u zivotu niste vidli, s kojima se samo na fejsu spominate, buljite u smartfon i teblet, niti ne gledate kak prek ceste prelazite...zato furt mladi nahrdaju na cesti...prije si mogel ici susedu po jedan gram soli il, kak je rekel gospon Cinober u "Porodici Veselic", po malo biberceka...klinci su se vani igrali, a nisu buljili u kompic, Zagreb je u mojem djetinjstvu bil malo ofucani, al je imal srce i dusu...a srce i dusa jednog grada su ljudi kaj u njemu ziviju...danas se samo bezi sa slusalicama v vuhima sim i tam, niko nikog negleda i pozdravlja....bas ste jadna generacija...imate sve, a tak ste siromasni...mi nismo imali skoro nis, al smo bili bogatiji neg Rockerfeller...